Po Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma u Srbiji su u uporabi ćirilično i latinično pismo. Doduše, u Zakonu ćirilica i latinica nisu baš ravnopravna pisma, jer se, kako je navedeno, uporaba latinice regulira upravo ovim zakonom, koji pobliže određuje kada se uz natpise na ćirilici mora koristiti i latinično pismo, ali uvijek tako da je prva ćirilica. No, ako se pogledaju statuti lokalnih jedinica (zadržat ćemo se na Vojvodini), u dijelu njih u službenoj uporabi osim ćirilice jesu i latinica, uz jezike nacionalnih manjina tamo gdje ima uvjeta. Od 49 lokalnih samouprava u Vojvodini u sedam je uz ćirilicu u službenoj uporabi i latinica, a u čak 28 u službenoj uporabi je i neki od jezika nacionalnih manjina. (O slučajevima kada se glede službene uporabe jezika i pisma ne poštuju ni vlastiti statuti neću ovoga puta.)
Ovako iščitano, reklo bi se: puna ravnopravnost jezika i pisma. No, ako poželite u knjižnici posuditi neki od novih hit naslova, nije baš sigurno da će vam se posrećiti dobiti na čitanje željenu knjigu, jer se može dogoditi da je tiskana na latinici, pa je već u startu hendikepirana, jer Ministarstvo kulture za javne knjižnice otkupljuje samo knjige na ćirilici. Bez obzira na kvalitetu sadržaja, popularnost ne može. Pogrešno je pismo.
Ako je suditi po natječaju koje je Ministarstvo kulture objavilo u 2025. godini za otkup knjiga (kada je i uvedena prednost ćirilice) od onih koji preferiraju latinicu u boljem položaju su pripadnici nacionalnih manjina, jer se za javne knjižnice otkupljuju knjige i na jezicima nacionalnih manjina. Bilo bi zanimljivo negdje vidjeti podatak koliko je takvih naslova. 
Z. V.