Kolumne

Da vam netko, nedajbože, kaže da ocrnite Srbiju što biste uradili? Da ste dijete, stvar biste vjerojatno shvatili doslovce (dakle, najsipravnije) i prefarbali biste mapu Srbije crnom bojom, ne pitajući se za simboliku ili metaforičnost zapovijedi. Da ste, međutim, novinar – Informera, Kurira ili što ti ja znam Subotičkih novina ili Večernjih novosti – upravo bi vam simbolika i metaforičnost bili glavni stilski oslonci u svakodnevnom grozničavom, a tako plemenitom poslu otkrivanja onih koji čine tako ružna djela kao što je ocrnjivanje Srbije. I taman kada vam se učini(lo) da su sve priče već ispričane, a teme, poput Sorosevih špijuna i privatnih života oporbenjaka, istrošene dogodi vam se – Žigmanov!

»Žigmanov? Ko je sad taj? Aaa, ček' malo: da to nije onaj Hrvat o kom nismo pisali da je bio s Vučićem i onom Kolindom? I šta veliš: ocrnio Srbiju? Ne Srbiju nego vlast? Pa, dobro, to je isto. A šta drugo i može da se očekuje od takvih. Šalji! I tako smo u deficitu sa 'svežim mesom'«, poluzainteresirano će reći iskusni urednik svom dopisniku iz provincije.

Rečeno-učinjeno. Nakon što je već iz naslova »Duh iz boce Žigmanova« metaforički nagoviješteno da taj čovjek radi nešto okultno u podnaslovu »najtiražnijeg dnevnog lista u Srbiji« prešlo se na jasniju simboliku: »Lider DSHV ocrnio Srbiju, pa se žalio Vučiću i zatražio zaštitu«. 

U odnosu na Subotičke novine (koje su prošloga petka cijelu stranu posvetile samo reagiranjima na Žigmanovljevo pismo Vučiću) Večernje novosti – poznate po sloganu »brzo, kratko, strasno« – 3. prosinca donose znatno skraćeniju i činjenicama potkrepljeniju verziju događaja sa sjednice Skupštine grada (24. studenoga), ali zato obogaćenu osobnim autorskim impresijama (»Taman umirene nacionalističke duhove probudio je nastup Tomislava Žigmanova«, te sugeriranje »što se zaključilo« na temelju onoga što se moglo čuti i vidjeti).

I upravo to aromatiziranje izvještaja (Večernje novosti) ili njegovo izostavljanje zarad ustupanja prostora svakoj vlasti (Subotičke novine) na najjabolji način svjedoče o prirodi većine medija u Srbiji, bile one prijestolničke ili lokalne. Ta je ćud, da se parafraziram još jednom, utemeljena na radodajnom koketiranju sa svim što čini poluge moći ovoga društva: vlašću, tajkunima, sportašima koji igraju pod zastavom Srbije a porez plaćaju, recimo, u Monaku ili u trenucima zabave i kulture s – Cecom. Stoga je u ovom kontekstu predsjednik DSHV-a došao kao naručen: s Pásztorom se već odavno ne smije ići u klinč, o Zukorliću je osobno premijer ustvrdio da mu ne može ništa, nitko od Albanaca već odavno nije izjavio nešto protiv države, pa je u tako suženom društvu ocrnjivača Srbije ostao još jedino Žigmanov. Em je Hrvat, em se – prije no što uopće ocrni Srbiju – ne obrati svakom vijećniku u lokalnom parlamentu s informacijom da se zalaže za prava Srba u Hrvatskoj.

Ali, šalu na stranu, jer situacija ipak nalaže koncentraciju. Ako je konstatacija o radodajnoj naravi većine medija spram Moći u ovoj državi točna, onda su upravo mediji ti koji svakodnevno ocrnjuju Srbiju svojim ulizivačko-prokazivačkim tekstovima i prilozima. Ako ova konstatacija nije točna, što najvjerojatnije i jeste, onda imam prijedlog za uredništvo: ocrnimo autora.

Z. R.