Ima dana u godini kada je sve moguće, kada je dozvoljeno i ono što inače nije, kada se pod maskom na trenutak zaboravi tko smo; kada se slavi, veseli, pjeva, pleše i luduje. Takve su poklade. Nekada su imale ulogu u prizivanju plodnosti, čišćenju od grijeha i pobjedi nad zlim silama. Danas su maskenbali, mačkare, karnevali postali dio običaja koji se čuva u hrvatskim udrugama, od Subotice do Surčina, od  Plavne do Starčeva. Neki s dugom tradicijom i značajem koji je premašio okvire zajednice, neki su tek pokušaji da se podsjeti na nešto što je nekada bilo. A prošloga tjedna kao da nije bilo udruge koja nije imala neki karneval, mačkare, prelo... I možda to i nije loše malo se izmaknuti od realnosti, iskočiti iz svoje vlastite kože, biti netko drugi. Ono što odlikuje neke druge karnevale – biti provokativan i gestom, kostimom ili pjesmom kazati što se zaista misli, ubosti tamo gdje treba, još se nije primilo (a možda nikada i neće) na našim karnevalima i mačkarama.
Ali vrijeme ludovanja je prošlo. Da su neka stara vremena na Čistu sridu dobro bi se sudovi oribali od masnoće i ušlo bi se u strogi korizmeni post do Uskrsa. Ovako svatko sebi zadaje neko korizmeno odricanje. Ne znam koliko su visoko na popisu onoga čega se odričemo u korizmi loše misli, loša djela, zavist, želja da se drugi ponizi, potčini i sve ono što nekako danas spada u redoviti obrazac ponašanja.
Kažem ne znam koliko su visoko na popisu, a trebali bi biti. 
Z. V.