Započela je još jedna korizma. No, ona ne treba za nas biti samo još jedna u nizu, nego vrijeme milosti i obraćenja. Ona je za nas još jedna šansa darovana od Boga da mu se vratimo. Na početku korizme čitamo Davidov psalam kojim se on kaje za učinjeni grijeh. Njegovo raskajano srce moli Boga za oproštenje. Tako nas Davidov primjer upućuje da i sami zauzmemo pred Gospodinom stav grješnika svjesnog svoje grješnosti, koji se iskreno kaje. Vjerski život često prepuštamo formalizmu, tako se, iako nesvjesno, udaljavamo od Boga. Korizma dolazi kao vrijeme koje nas treba zaustaviti u rutini u koju smo zapali i iz nje izbaciti kako bismo mogli zastati, zamisliti se nad sobom, i okrenuti pogled k Bogu, koji nas poziva, koji nas želi u svojoj blizini. Iz tog susreta čovjek spoznaje svoje grješno stanje, spoznaje svoju malenost u odnosu na Svevišnjeg i postaje sposoban kajati se na način na koji je to David učinio. Tada postaje i svjestan veličine Božjeg dara spasenja, veličine Kristove žrtve, te na to ne može više ostati ravnodušan, nego želi prihvatiti taj dar promjenom u načinu svoga života.
Pomiriti se s Bogom
Korizma započinje Pepelnicom. Čovjek se u obredu pepeljenja spominje da je prah i da će se u prah vratiti. No, prah je samo njegovo tijelo, duša mu je stvorena za vječnost. Ali o duši se treba brinuti na ispravan način da ne propadne, jer propast je vječna. Zato je čovjek pozvan da se obrati i vjeruje Evanđelju. Iako olako prelazimo preko riječi koje čujemo dok prah pepela pada na našu glavu, one su poziv i opomena. One prenose ono što Pavao govori Korinćanima: »Dajte, pomirite se s Bogom! … Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!«. (2Kor 5,20c.6,2c)
Pavlov poziv snažno ističe smisao korizmenog vremena. Naše povezivanje s Bogom i prihvaćanje nezasluženog dara spasenja kreće upravo od pomirenja s njim. No, da bi do toga došlo, čovjek mora shvatiti koliko je grješan i da mu je potrebno Božje oproštenje.
Često živimo u iluziji o svojoj pravednosti. Lakše nam je uočiti grijehe drugih, nego priznati sebi da imamo za čega se kajati i tražiti milost oproštenja od Gospodina. No, dok promatramo Isusovu patnju kroz postaje Križnog puta, postajemo svjesni da je svaki naš osobni grijeh razlog zbog kojega on trpi, a da je naše iskreno kajanje i obraćenje izraz zahvalnosti što zbog nas podnosi toliku žrtvu.
Skrovita pobožnost
Prorok Joel poručuje narodu: »Razderite srca, a ne halje svoje!« (Jl 2,13a), kao što i Isus govori svojim učenicima da moliti, postiti ili činiti dobro treba činiti u skrovitosti (usp. Mt 6,1-6.16-18). To nije tako jer nitko ne treba znati za našu pobožnost i dobrotu, nego da bismo se sačuvali ljudske hvale. Mi nismo pobožni kako bi se to ljudima svidjelo, nego kako bismo se mi svidjeli Bogu. Zato nije važno da netko drugi zna kako ide naše obraćenje, jer je to između nas i Boga. Puno pohvala može nas omesti na našem putu obraćenja, jer čovjek lako postane ohol, te se onda smatra boljim od drugih, a tada više ne ide naprijed, k Bogu, nego se vraća u neobraćeno stanje. Zaboravi koji je smisao njegove pobožnosti i dobrih djela.
Nikada nije bitno ono što je izvana, Bog gleda naše srce. Ako je srce prazno, bez ljubavi, niti jedno naše djelo nema vrijednost pred Gospodinom. A tko iz srca čini dobro, tko ljubi Boga i želi mu se vratiti poslije svakog pada u grijeh, taj će korizmu iskoristiti za još veću blizinu s njim, zahvalan za spasenje koje nam je Isus zavrijedio svojom smrću i uskrsnućem.
