Kultura

Interkulturalnost je suština, mene interesira razlika, ono Drugo * Manjinske književnosti se prevode malo. Ali to je slučaj uopće s malim književnostima.

 

 

Jesu li manjinske književnosti, ovdje i sada, tek izlozi jeftinih slatkiša ili nešto drugo? »Mala« književnost je je ona književnost, koja nastaje djelovanjem jedne manjine u okviru »velikog« jezika druge kulture. E sad, »male« književnosti u ovome podneblju nisu male po broju djela. Pitanje je postoje li te manjinske književnosti kao naprsline unutar vladajućeg »velikog« jezika? Jer te naprsline u jezičnoj produkciji mogu iskazati znanja i moći koje taj »veliki« jezik skriva.

Profesor Miodrag Šuvaković o tome ovako piše: »Dakle, tri osobine male književnosti su deteritorijalizacija jezika, uključivanje pojedinca u neposredno-političku sferu i kolektivno sastavljanje iskaza. To znači da se pridjev 'mala' ovdje više ne odnosi na neku pojedinačnu književnost, već na revolucionarne uvjete svake književnosti koja nastaje unutar takozvane velike (ili etablirane) književnosti.«

Slijedeći promišljanje Šuvakovića – u epohi globalizma, dolazi do usredotočenja pažnje na mnogostrukost malih književnosti koje se istovremeno teritorijaliziraju u odnosu na dominaciju, nadmoć ili univerzalnosti velikih književnosti, a deteritorijaliziraju u odnosu na teritorijalizirane jezike kojima se služe.  Precizno to kaže Šuvaković: »Zato se s pravom danas može govoriti o trans-mikro-kulturalnim materijalnim književnim praksama koje nastaju na različitim jezicima koji se fragmentiraju u odnosu na teritorijalizacije malih i teritorijalizacije-deteritorijalizacije velikih hegemonih jezika.« O manjinskim književnostima razgovarali smo s književnikom Slobodanom Tišmom, ali ne kao o mostovima među narodima, preko kojih se u luksuznim automobilma voze političari, nego kao o razlici.

 

 

 

HR: Je li Vama ikada palo na pamet, kao književniku i čitatelju da je »nešto« manjinska književnost u Srbiji i ako jest – što to znači za Vas?

 

Jeste. Ali za mene je manjinska književnost marginalna književnost, kojoj i sam pripadam. Znači, u okviru srpske književnosti postoji manjinska književnost. Netko će reći: Ti si dobio neke nagrade, kakva je to marginalna, tj. manjinska književnost? Tematski i stilski ja spadam u manjinsku književnost, kao i Srđan Valjarević, na primjer. Ali Vi vjerojatno mislite na manjinsku književnost u nacionalnom ključu, gdje se postavljaju pitanja od suštinskog nacionalnog značaja, bilo da se radi, na primjer, o mađarskoj književnosti u Vojvodini ili o srpskoj književnosti bilo gdje u svijetu. Mene to ne interesira. To što ja pišem srpskim jezikom, a Ottó Tolnai mađarskim za mene je sasvim sporedna stvar. Mnogo važnija je činjenica da smo mi vojvođenski pisci, određuje nas podneblje, dakle Panonska nizija ili šire Mitteleuropa. Općenito, vojvođanska književnost je manjinska, u okviru srpske ili mađarske književnosti.

 

 

HR: Jesu li se danas manjinske književnosti u svojoj samozadovoljnosti zatvorila u geta? Što za Vas znači interkulturalni ideal?

 

Interkulturalnost je suština, mene interesira razlika, ono Drugo. Na primjer, u mojim knjigama uzimao sam mađarski identitet. A identitet je stvar izbora, a ne porijekla. Getoizirani su oni koji se bave svojim porijeklom, koji tragaju za korijenima. Nacionalne književnosti pretežno se bave time. U rubnim područjima nacionalne književnosti, dakle, manjinskim, prevladava se getoizacija zato što oni gledaju na drugu stranu, interesira ih razlika. Što se tiče manjinskih književnosti u Vojvodini, imam donekle uvida samo kada je mađarska književnost u pitanju. Čitao sam knjige Otta Tolnaija, Lászla Végela, Rolanda Orcsika. Ali pošto sam postavio drugačiju definiciju manjinske književnosti, tu bih onda mogao svrstati i Lászla Krasznahorkaja, zato što on čini razliku, iako pripada većinskoj matičnoj književnosti.

 

HR: Prevodi li se u dovoljnjoj mjeri manjinska književnost?

 

Manjinske književnosti se prevode malo. Ali to je slučaj uopće s malim književnostima. Velike književnosti se puno prevode. Međutim, da kažemo kako mađarska književnost spada u male književnosti, a danas imamo moglo bi se reći bum mađarske književnosti. No, to zavisi i od osobne incijative prevoditelja. Danas imamo u Srbiji nekoliko izvanrednih prevoditelja i samim tim propagatora mađarske književnosti. Mislim na Vicka Árpáda, Marka Čudića i Draginju Ramadanski. Nekada je to bio Sava Babić zahvaljujući kome smo se temeljno upoznali s djelom Béle Hamvasa. Zanimljiva je situacija sličnih jezika. Prije nekoliko godina Tatjana Gromača je pravila za jedan od posljednjih brojeva Ferala intervju sa mnom. Naravno, ona mi je postavljala pitanja na hrvatskom i bilo je za očekivati da ću joj ja davati odgovore na srpskom. Ali mene je nešto strahovito vuklo da odgovaram na hrvatskom, iako ja taj jezik ne znam dobro. Poslije je urednik postavio pitanje što da radi s odgovorima. Da li da koriguje hrvatski ili da sve vrati u srpski? Ja sam im predložio da sve ostane tako kako je. I oni su uvažili moj zahtjev, što je bilo ispravno. U mom romanu Bernardijeva soba postoji lik trgovca umjetninama iz Zagreba koji naravno govori hrvatski. Kada sam pisao njegov govor koji uglavnom ide preko telefona, neminovno sam pravio greške. Moj prijatelj, hrvatski pjesnik Zvonko Maković kada je pročitao roman rekao mi je da mu se veoma sviđa, ali je šteta što mu se nisam obratio za pomoć da mi on redigira hrvatski. Ja sam mu odgovorio da to treba tako ostati, pošto nije baš sigurno odakle je taj trgovac i da je moguće da se on samo pretvara, da samo pokušava govoriti hrvatski. Sve je to u funkciji zamjene identiteta, namjere da se identiteti zamute i relativiziraju. Tko je ko? 

 

HR: Koliko se piše, govori o manjinskoj književnosti u srbijanskim književnim časopisima i medijima?

 

Prvo, znate kakva je situacija s časopisima u Srbiji… Koliko časopisa redovno izlazi? Ono što ja vidim, manjinske književnosti u tih nekoliko časopisa gotovo da nema. Također, program kulture na RTS-u 3 vrlo rijetko posvećuje pažnju manjinskim književnostima. Kada ste vidjeli nekog srpskog pisca iz Vojvodine na programu tzv. javnog servisa? Nešto je bolja situacija s radijom. Na drugom programu Radio Beograda ponekad se pojavi neki mađarski pisac iz Vojvodine. I to je sve. Gdje su tu hrvatski pisci iz Vojvodine, ili slovački, rumunjski...? Možda ne pratim te programe detaljno, pa mi je promaklo, ali čini mi se da toga skoro da uopće nema. 

 

 

HR: Treba li država financirati nešto što se zove manjinska književnost? 

 

Naravno da treba. I ne zbog političke korektnosti. Potrebno je zarad miješanja kulturnih diskursa. Iako dijelimo isto podneblje i historiju, jezici čine razliku koja je potrebna, makar da su u pitanju nijanse, ali bez nijansi nema ničega. Samo tako se prevladava monotonija jednoobraznosti. Moje iskustvo mi govori da je za pisca najbolje da ne čita književnost kojoj po jeziku pripada. Mnogo veća je korist čitati stranu književnost, makar i prevedenu.

 

 

HR: Kako književnost, bila manjinska ili ne – stiže do »vidljivosti«?

 

Do vidljivosti se stiže ozbiljnom nakladničkom kućom i reklamom. U Srbiji postoji samo jedna ozbiljna profesionalna nakladnička kuća, to je Laguna. A dobro znamo što se sve reklamira, što je trgovinski interes. Danas su politika i trgovina isto. Narod traži šund, dakle, pružimo mu šund. Što nije točno. Narod uzima ono što mu se nudi, a niti je narod svinja, niti su te knjige dijamanti. Šund se, nažalost, najbolje, tj. najbrže prodaje i on se onda i reklamira. Iako, šund je bolji od loše ozbiljne književnosti. Inače, kada je tzv. ozbiljna književnost u pitanju, najbolja reklama su nagrade i to samo one najveće, što naravno ne znači da je ta književnost zaista vrijedna. Naravno, mnoge vrijedne knjige prolaze neprimijećene, ali tako je uvijek bilo. Trgovci, tj. političari smatraju valjda da vrijednu knjigu ne treba reklamirati, ona je napisana za neko drugo vrijeme. Izborit će se za vidljivost kad-tad. Što naravno nije točno. Koliko genijalnih knjiga je nestalo?

 

 

HR: Je li velika šansa manjinske kulture u njenoj otvorenosti, kao što je to slučaj u svijetu? Naravno da je i pitanje koliko su većinske kulture otvorene? Dakle, je li u pitanju dvosmjerana ulica? 

 

Jeste. Ona mora gledati na drugu stranu, na književnosti s kojima se dodiruje. Ne smije biti incestuozna. Ona manjinska književnost koja je samo okrenuta matičnoj književnosti, i tematski i jezički, je nebitna i nestat će. Naravno, nestat će također i ako je okrenuta razlici, ali tako će bar participirati u svjetskom procesu, neće ostati provincijalna. Sva vrijedna djela malih, tj. manjinskuh književnosti u kontekstu svjetske književnosti se prevode na engleski jezik. Na primjer, romani Lászla Krasznahorkaija ili Karl Ove Knausgarda i ona će preživjeti. Ali, mađarskog ili norveškog jezika za dvjesta godina neće biti. Postojat će samo svjetski engleski ili neka varijanta kineskog jezika. Razlog za to je što za stotinu ili nešto više godina neće biti ni Mađara ni Norvežana, kao ni Srba ni Hrvata. Doduše, postojat će baština, ali koja će biti dostupna samo preko engleskog jezika. Ali bit će svjetske književnosti koja će se pisati na jednom jeziku. Sudbina svih naroda je Čovječanstvo i ne vidim u tome ništa loše, dapače. Nestat će mržnje i rata. Radujte se, milijuni! Milijarde! Apsolutno vjerujem u Čovječanstvo, u bratstvo među ljudima, mir na Zemlji. Tehnologija će nam to omogućiti, kulturna baština će biti sačuvana, ali nacija će nestati. Ljudi će živjeti u ekološkom Raju, bit će vječno proljeće, prestat će ubijanje životinja, tj. ljudi će promijeniti način ishrane, neće jesti meso i svi će se okrenuti univerzumu spremni za presudan događaj, za susret s danas još uvijek nečujnom glazbom, za susret sa Radošću Vječnosti.

 

HR: Ima li oštrine književnih kritičara koji su pripadnici manjine kada se piše o manjinskoj književnoj produkciji ili se tu gleda kroz prste?

 

Za pretpostaviti je da ima tetošenja. Razlog je osjećaj ugroženosti manjinske književnosti. Naravno, to nije nikakva kritika. Ali, općenito, književne kritike više i nema. Zašto? Zato što je kritički diskurs preuzet od žanra. Na primjer, roman je neka vrsta književne kritike, osviješćen je što se tiče i postupka, ali i sadržaja. Metaprozni postupak je dominirajući. Ipak vrednovanja mora biti; netko mora kazati ovo je bolje ili ovo je lošije. Ali tko to da kaže? Uskoro, nitko mu neće vjerovati. Sustav vrijednosti se urušio, postoji još samo interes, tj. politika. Svaki čitatelj morat će se snalaziti, da se osloni samo na svoju intuiciju.

 

 

HR: Književni časopisi Új Symposion ili Novy život su, primjerice, bili značajni na ovdašnjoj kulturnoj sceni. Zašto danas nema više takvih manjinskih književnih časopisa s određenim značajem na kulturnoj sceni?

 

Zato što se mnogo toga u Vojvodini promijenilo tijekom posljednjih dvadesetak godina: mnogo Mađara, Rumunja, Slovaka... je otišlo iz Vojvodine. Gdje su ti mađarski umjetnici ili rumunjski, slovački? Gde je Ottó Tolnai, Katalin Ladik, ti dragulji vojvođanske književnosti? Ili umjetnici: Bálint Szombathy, Stevan Kovács Tickmayer, István Varga? Srećom, Laszló Végel je ostao u Novom Sadu i to je dragocjeno. Naravno, postoje mlađi pisci, mlađi umjetnici, ali njima je veoma teško da postanu vidljivi, a siguran sam da među njima ima veoma talentiranih. Međutim, uvjeti su katastrofalni, poznato je koliko novca država izdvaja za kulturu. Sramota.

 

Zvonko Sarić