Prvo saznanje o Zlatnoj krunici doživjela sam negdje 1954. ili 1955. godine. Sjećam se da još nisam išla u školu. Odjednom, početkom hladnih zimskih dana mati je počela govoriti sa sestrama i susjedama o molitvi Zlatna krunica. Bilo je riječi o tome tko ima knjižicu. Žene koje nisu imale, pozajmljivale su ovu knjižicu i prepisivale tekst mastiljavom plavom olovkom. Tada nisam shvatala o čemu se radi ali jedne večeri kada smo se vratili sa svinjokolje kod majke, mater je izvadila ovu knjižicu iz šifonera. Uputila me je da je to molitvica koja se moli pred Božić na radost Majci Božjoj koja će roditi maloga Isusa. Još mi je rekla da moram biti tiha jer će ona moliti naglas. Već sam bila upućena u ponašanje kada ona moli, jer je svako veče molila za zdravlje moje mlađe sestre i oca, za dušu pokojnoga maloga brata, a onda i za sve nas žive i cijeli svijet.
Elektičnu struju tada u Sonti još nismo imali. Stigla je tek 1957. godine. Roditelji su kao i svako veče upalili lampoš (svjetiljka na petrolej). Zidana peć je bila dobro zagrijana, a isto tako i zidani špojer. Mirisalo je milošće sa svinjokolje, a otac je bacio na vrući špojer malo tamjana. U to vrijeme se nije pravio adventski vijenac. Mater je odmotala točak sviće i otkidala 5-6 cm. Žene su najčešće tada kupovale na pijaci svijeće u obliku voštane pantljike namotane na kotur, jer je ovakav oblik svijeće bio finansijski najprihvatljiviji. Upalila je, nakapala vrući vosak na jednu dašćicu na astalu i pričvrstila svićicu. Uzela je ovu knjižicu, klekla i meni pokazala da i ja kleknem. Još nisam znala čitati ali sam u mislima pratila majku kako izgovara riječi molitve. Kroz izvjesno vrijeme mati je ustala i pokazala da uradim isto. Lice joj je obasjavala svijeća. Ispod marame kojom je bila povezana bi se ukazala tek po koja graška znoja. Shvatila sam da moli Majku Božju da joj sačuva djecu i bračnoga druga. Suza je skliznula na promrzle ruke s kojima je maločas skupila smrznuto tkanje koje se bijelilo na mrazu. Ruke su se zajapurile od vrućine u sobi i u jednom času su joj ispale patrice (krunica). Hitro sam ih podigla. Rekla je da poljubim raspeće i da se prekrižim.  
Molitva nije dugo trajala, pa mi nije bilo ni dosadno. Nastavila se sljedećih dana sve do Božića. 
Je li se sve baš sa svim detaljima ovako odigralo taj prvi put od kada pamtim Zlatnu krunicu, nisam sigurna. Možda je to preslika inserata moje memorije iz mnogih nadolazećih došašća, sada već odavno prošlih. 
Rasla sam i, svake godine odmah nekako poslije svete Kate, na dan svetoga Andrije, mati je opet uzimala u ruke ovu knjižicu s fotografije. Kad sam krenula u školu i na vjeronauku, moje znanje o Zlatnoj krunici je raslo. Naučih da se ova molitva moli na početku adventa ili došašća. Došašće mi je nekako miliji izraz. Sama riječ kazuje da Netko dolazi, a za taj dolazak se pripremam i u ovim starosnim godinama možda više nego ikada. Pokušala sam preuzeti molitve Zlatne krunice s interneta. Lijepe su ali meni osobno ne prizivaju draga sjećanja.
Zato uzimam ovu iskrzanu, raspadljivu knjižicu. Korice su izgubljene, nema više zabilješke o izdavaču i godine izdavanja. Ostala je meni u naslijeđe sa svim nepokretnim i pokretnim dobrima mojih najbliskijih. Od sviju njih ostadoh na životu još samo ja. O adventu se nastavljam radovati Božiću i zahvaljivati Ocu molitvom iz ove knjižice Zlatna krunica.
Ruža Silađev