Kolumne

Nema šanse dok prelistavam i čitam novine ili internet portale da na nekoj od stranica ne iskrsne Donald John Trump, biznismen koji je početkom studenoga izabran za predsjednika SAD. Uspio je izgraditi svoje carstvo trgovinom nekretninama, a da mu i sama gradnja nije strana potvrdio je u nedavnoj izjavi američkoj TV mreži CBS, tvrdeći kako nije odustao od izgradnje zida duž granice SAD i Meksika, zbog migranata, što je bio prijedlog još u vrijeme njegove predizborne kampanje. No, dodao je da bi pored zida, u određenim područjima moglo biti »djelomično i žice« i sve poantirao riječima: »Ja sam veoma dobar u tomu. To se zove gradnja.« Jedino nije spomenuo je li mu uzor pri tom budućem poslu jedan Europljanin, predsjednik Mađarske Viktor Orbán, koji se baš nije bakćao s ciglama, nego je lijepo koristio samo bodljikavu žicu prilikom podizanja ograde na granici sa Srbijom, zbog sprječavanja prolaska izbjeglica i migranata.

Čudne su te priče o raznim zidovima. Eto, posve je drugačija priča o bivšem Berlinskom zidu, koji je uz pomoć Sovjeta izgradila Istočna Njemačka, ne da bi spriječila ulazak »željnih« u tu državu, nego ne bi li spriječila prelazak njihovih državljana u zapadni dio grada, tadašnju Zapadnu Njemačku. Nije im uspjelo to sa zidom. O ciglama u zidu sjajnu pjesmu ima sastav Pink Floyd, bilo je to davno, a bilo bi interesantno čuti što o današnjim zidovima misle slobodni zidari – masonske lože, ali mnogi šute, pa čak i Bob Dylan.

No, vratimo se bahatom bogatunu, držeći se rečenice Woody Allena iz filma Ljubav i smrt: »Ako Bog postoji, nadam se da ima odličan izgovor.« Trump jest kapitalist, onakav kakvi su prikazani u stripu Alan Ford. Trump jest sebe pokušao predstaviti kao zastupnika malog čovjeka i to mu je uspjelo, jer je vješto koristio populističke parole »pozajmljene« iz ljevičarskog diskursa. Ipak, baš kao u jednoj epizodi Alana Forda – ostaju i dalje plaže za siromašne nalik smetlištu koje su ograđene zidom od plaža za bogate koje su nalik na one plaže s razglednica. 

Trumpa u medijima ima koliko hoćeš, ali se pitam zašto nije bilo i nema, primjerice, makar malo više Mujice u medijima? Jose Alberto Mujica Cordano bio je pripadnik ljevičarske gerilske skupine Tupamaros, robijao je 14 godina, od čega dvije godine u samici, a obnašao je dužnost predsjednika Urugvaja od 2010. do 2015. Poznat je kao »najsiromašniji predsjednik u svijetu«. Od mjesečne plaće od 12.500 dolara Mujica je za sebe zadržavao samo 1.250 dolara, ostalo je dijelio sirotinji. Jose Mujica je bio i ostao metafora siromašnoga Urugvajca. I danas je veliki broj njegovih sunarodnika, koji spadaju u tzv. srednji društveni sloj, imućniji od njega. Za njega sam saznao još devedesetih u korespondenciji s urugvajskim pjesnikom, profesorom Clemente Padinom, koji je također bio politički angažiran, a odrobijao je dvije godine. 

Stižem u ovom tekstu i na teritorij države u kojoj živim. Čitam, preskačući priloge o Trumpu, kako se premijer Vučić »našalio« da ministar Vujović jedva čeka da ode »ili u Svjetsku banku ili MMF, ali mi ga ne damo.« Pa ne treba nigdje ići: Svjetska banka i MMF su ovdje već odavno.

Ne znam kako bi se kod nas snašao Mujica, ali staž u gerili i zatvoru nije za odbaciti, a kako on to kaže: »Moć ljude ne može promijeniti, već im samo pokazati tko su oni zapravo.«

Z. S.