Životne nedaće često poremete ljudima planove, neki padnu i teško ustanu, a neki iz njih uče i počnu se još jače boriti za životne ciljeve. Primjer za to je i svestrana umjetnica iz Šida Neda Gligić. Završila je osnovnu školu u Šidu, a zatim srednju školu u Novom Sadu, smjer grafički dizajn. Uz to, bila je vrhunska sportašica. Međutim, sa 17 godina doživjela je moždani udar. Pala je u komu i iako liječnici nisu imali dobru prognozu za njezin oporavak, probudila se dva tjedna kasnije. Nakon dvije godine oporavka i rehabilitacije krenula je u ostvarenje svih svojih talenata. Za sebe danas kaže da uživa u životu i shvaća da je život radost te da su svi problemi i nesreće koje nam se događaju u funkciji dobrog jer služe da nas nečemu nauče.
Životna prekretnica
Neda je motivacijski govornik. Osim toga, piše, slika, glumi, režira predstave za djecu, priprema monodrame za odrasle, bavi se grafičkim dizajnom, video montažom, aktivna je u MNRO-u, udruženju mentalno nerazvijenih osoba, snima film o mentalno nerazvijenoj djeci, pjeva, svira gitaru i, kako kaže, radi sve kako joj srce govori i vodi.
»Još kao dijete voljela sam slušati književnike, glumce i svećenike. Veoma mi je važno i volim kada netko lijepo govori. Govor može izliječiti ljude ako možete smireno govoriti, unositi blagoslov u druge ljude. Pokušavam upiti sve što vidim i čujem kako bih se mogla oblikovati kao umjetnik. Odlazak na školovanje u Novi Sad bio je moja prva velika prekretnica u životu. Budući da je Novi Sad pun kulturnih događanja, moje interesiranje za kulturu postalo je veliko. Često sam odlazila na kulturne događaje. Od tada moj život kreće u umjetničkom pravcu. Krenula sam na latinoamerički ples i kao netko tko je brzo napredovao ubrzo sam postala instruktor plesa i počela raditi kao ispomoć odraslih«, kaže naša sugovornica.
Nažalost, iznenadna bolest, prekinula je Nedine planove.
»U 17. godini života padam u komu. Prognoze su bile da neću preživjeti i da moj mozak radi na minimumu. Međutim, nakon dva tjedna budim se, na iznenađenje svih liječnika. Dok sam još bila u krevetu, znala sam da ću jednog dana ponovo biti kao prije. To je bila moja odluka da nastavim sve što sam počela raditi. Kada se nađete na rubu života i smrti, prestanete se bojati jer kada prebrodite tu točku, kada niste ni živi ni mrtvi, to svladate i dobijete unutarnju snagu. Ona nas vodi naprijed i ne obaziremo se što je iza nas«, kaže Neda.
Kreativno izražavanje i pomoć drugima
Po dolasku u Šid upoznaje režisera amaterskog kazališta u Šidu Branislav Nušić Cvetina Aničića. Počinje putovati s njim na turneje.
»Gluma me je interesirala i ranije. Dobila sam prvu ulogu i tako počela sve više ulaziti u svijet kazališta i dobijati prve nagrade. Danas imam puno nagrada za glumačka ostvarenja s brojnih međunarodnih i domaćih festivala. Svijet kazališta je nešto što me ispunjava u potpunosti. Također, aktivna sam članica MNRO-a, udruženja mentalno nedovoljno razvijenih osoba. Njima pomažem u kreativnom dijelu, pripremamo predstave i nastupamo. Oni divno napreduju i jako su sretni. To je nešto što me ispunjava. Želim doprinijeti ljudima s posebnim potrebama i sakupljam informacije kako se društvo odnosi prema njima, kako bih mogla reagirati u javnosti da bi osobe s invaliditetom bile vidljivije u društvu. Ne možemo čekati da netko nešto uradi da bi nam bilo bolje. Moramo pridonijeti da budemo viđeniji u društvu i da se ljudi prema osobi s invaliditetom ponašaju kao prema svakoj drugoj osobi. I to je razlog zašto sam odlučila glumiti u kazalištu, biti motivacijski govornik. Ne da bih postala popularna, već da bi osobe s invaliditetom bile viđenije u normalnom svijetu«, ističe Neda.
Kako kaže, sve što se događa je zato što nas život opominje.
»Mi nikako da se promijenimo i čim prebrodimo neki težak trenutak nastavimo po starom. Kada se nešto ružno dogodi, onda se sjetimo pravih vrijednosti i da trebamo raditi na sebi. Nadam se da ćemo jednog dana prelomiti tu kritičnu točku kako bismo kao društvo uspjeli biti dobri i da si međusobno pomažemo«, kaže naša sugovornica.
Neda je zadovoljna svime što je do sada učinjeno, a uspjesi su, kaže, poticaj za daljni rad i razvoj.
»Nagrade doživljavam kao potvrdu da su ljudi osjetili što im dajem i emitiram. Kada radim s djecom, nije mi potrebno nijedno drugo priznanje osim onoga kada vidim koliko su oni sretni. To mi je najveća nagrada. Ne želim postati gorda jer mislim da je gordost osobina koja nije nešto što može pozitivno utjecati na nas, već naprotiv. Kroz sve to prolazim spontano, ali gledam uvijek svoje srce dati drugima. Svatko od nas treba pronaći unutarnju radost, unutarnju želju za životom. To je nešto što nas vodi naprijed. Ako nemamo volju za životom, nećemo naći motivaciju za bilo što želimo raditi. Osobe s invaliditetom trebale bi postati ravnopravni s ostatkom društva. A to ćemo uspjeti ako se možemo češće vidjeti u javnosti. Moramo sebe natjerati da izađemo iz četiri zida. Znam da je to nekima teško, ali trebaju ohrabriti sebe i natjerati se svakoga dana izaći u šetnju i otići među ljude. Bolje će se osjećati, a ljudima će postati normalno viđati osobe s invaliditetom. Oni koji više žele, kao ja, neka u okviru nekog udruženja ili kazališta nađu način predstaviti sebe i da se kreativno izraze. Poželjela bih svima da više pogledaju svoju unutrašnjost, da otvore svoje plemenito srce, da ga upoznaju. Svaki čovjek ima plemenitost i dobrotu unutar sebe. Neka pronađu taj najtopliji dio sebe pa će i društvo i svijet u jednom trenutku morati prevagnuti na tu pozitivnu stranu«, kazala je na kraju razgovora naša sugovornica.
S. D.
