»Bruka i sramota«, »Pali to smeće«, »Šta se to dešava u Subotici?«...
Ovako su neki od naših sugrađana reagirali na foto-vijest portala Subotičke.rs da je na Dan hrvatske zajednice (15. prosinca) na zgradi Javnog komunalnog poduzeća Vodovod i kanalizacija, zajedno sa srpskom, bila istaknuta i zastava hrvatske nacionalne manjine. Od ukupno (do srijede ujutro) 62 napisana komentara, bar dvije trećine su negativni i kao takvi oni odražavaju realno stanje svijesti njihovih potpisnika. U širem kontekstu gledano, ta ista vijest – potpisana po načelu »bez komentara« – predstavlja neku vrstu neprovedene ankete odnosa većinskog dijela društva prema onom dijelu koji se nalazi u manjinskom položaju.
I bez navođenja ostalih komentara čitatelj će lako zaključiti da idu u smjeru pitanja može li se ista slika vidjeti i kada je riječ o pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj, odnosno što »radi« zastava strane države pored službene državne zastave na zgradi koja također predstavlja državnu instituciju, preko već uobičajenih prepucavanja o tome kome u istom trenutku smeta šahovnica na zastavi a ne smeta mu u domovnici i putovnici, pa do pitanja kada će se po istom načelu na zgradama u ingerenciji lokalne samouprave pojaviti i bunjevačka i mađarska zastava kada oni imaju svoj dan zajednice.
Svaki čovjek, naravno, ima pravo na svoje mišljenje kao što ga ima pravo i javno objelodaniti. Ali, nema svaki čovjek u svakom trenutku onaj unutarnji mehanizam koji se od davnina zove »ispeci pa reci«, odnosno onaj kočioni sustav kojim namjesto srca upravlja razum. Da svaki čovjek ima taj mehanizam, prije no što napiše nešto iz odabranog dijela početnih citata, razmislio bi o tome postoji li razlika između zastave strane države i zastave pripadnika manjinske zajednice u Srbiji budući da istaknuta zastava na JKP-u Vodovod i kanalizacija 15. prosinca nije bila državna zastava Hrvatske nego ovdašnje hrvatske manjinske zajednice, čiji pripadnici vjerojatno rade i u tom poduzeću. Ali... koje će srce izdržati takvu stegu razuma kada je crven-bijeli-plavi, sa ili bez regionalnih oznaka na šahovnici, ionako dovoljno provokativna crvena krpa koja jednostavno izaziva da preko tipkovnice izbije bujica iskrenih osjećaja spram svega što on predstavlja, uključujući tu i sugrađane hrvatske nacionalnosti kao neku vrstu dobrovoljne kolateralne štete. Ili pak: da svaki čovjek ima mehanizam zvani »ispeci pa reci«, svoj bi gnjev prvo iskazao prema lokalnoj samoupravi jer se na Gradskoj kući za svaki Dan hrvatske zajednice (a ima ih četiri godišnje) uredno – pored državne i gradske – vije i zastava hrvatske manjine u ovoj državi. Konačno, da svaki čovjek ugradi taj mehanizam u sebe, prije no što napiše »pali to smeće«, raspitao bi se je li takav akt urađen po zakonu ili je riječ o individualnom činu, pa kada bi se uvjerio u njegovu zakonitost i još kada bi bio iskren prema sebi, moguće da bi došao do zaključka da sam razmišlja u smjeru suprotnom pravnim normama države za koju se verbalno zaklinje da je voli.
Ono što izlazi izvan okvira ove foto-vijesti, a što su također mogli primijetiti potpisnici komentara, jest činjenica da strane zastave u Subotici nisu nikakva rijetkost. Bilo je mađarskih (i to državnih) zajedno sa srpskim prilikom gostovanja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kod bivšeg (pokojnog) predsjednika Saveza vojvođanskih Mađara Istvána Pásztora (a nosili su ih na ulicama članovi ili simpatizeri SVM-a), bilo je ruskih (i to državnih), uvijenih zajedno sa srpskim, prilikom prosvjeda u Subotici 17. svibnja ove godine. Ne, tada ni piros-fehér-zőld ni bijelo-plavo-crvena nisu za iste potpisnike bile provocirajuća crvena krpa nad kojima bi istresali gomile sablažnjavanja, frustracija i netrpeljivosti. Naprotiv, kako je riječ o »bratskim« i »prijateljskim« narodima i državama – od kojih jedna preko NIS-a bijedno građane ove države drži u kandžama, a druga joj u tome pomaže – tako se i na boje njihovih zastava u javnom prostoru skida dioptrija zakonitosti i provokativnosti da na koncu ne bi ostalo ništa do li golog sljepila koje uzrokuje ljubav iz srca. Na štetu razuma, naravno.
Spomenuta foto-vijest, a posebno komentari na nju, sami po sebi dovoljno upozoravaju na to s kim živimo i kako bi se u nekom radikalnijem vremenu (koje nam, nažalost, i ne djeluje toliko daleko) tko odnosio prema svom susjedu. Primjeri poput fasade kuće Miroslava Evetovića, fizičkog napada na Ljubu Zajovića i Dražena Lončara, te paljenje automobila Aleksandre Stojsavljević dovoljno su jasna opomena da je za izazivanje kaosa među sto mirnih dovoljno nekoliko budala. Posebno ako lokalna samouprava, poput naše, o svemu sramno šuti.
Z. R.