U maloj, ali povijesno izuzetno zanimljivoj zajednici Hrvata u Boki, očuvanje kulturne memorije postaje sve dragocjenije. Upravo zato novo izdanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata – knjiga Zapisi Stevana Ilijevića iz Boke – predstavlja važan događaj za lokalnu zajednicu, ali i za istraživače koji se bave poviješću, jezikom i identitetom vojvođanskih Hrvata. Na predstavljanju knjige, održanom 1. prosinca u dvorani crkvene općine u Boki, okupili su se mještani, znanstvenici i kulturni djelatnici kako bi zajedno posvjedočili vrijednosti rukopisa koji oživljava glas prošlosti jednog mjesta, jednog čovjeka i jednog gotovo nestalog govora. Ovo izdanje, treće u kratkom razdoblju koje tematizira Hrvate u Boki, pruža rijedak uvid u obiteljsku i društvenu povijest, narodne običaje i jezikoslovnu posebnost bokanjskih Hrvata, potvrđujući da je i najmanja zajednica čuvar velikih priča.

Neprocjenjiva vrijednost

Knjigu su priredili Ljubiša Večanski i dr. sc. Ivana Olujić. Na skoro 90 stranica teksta knjiga donosi sjećanje Stevana Ilijevića, pružajući uvid ne samo u njegovu obiteljsku povijest, već i u običaje Hrvata u Boki, kulturne događaje, priče o ljudima. Posebna vrijednost je što su sjećanja Stevana Ilijevića zapisana na lokalnom kajkavskom govoru iz Boke. 
»Prikupljajući materijal za knjigu Boka u Banatu našao sam zapise Stevana Ilijevića i želja mi je bila da to bude jedna posebna knjiga. Obitelj Stevana Ilijevića ustupila mi je tonske zapise, pomogli su znanstvenici iz Zagreba i tako su nastali Zapisi Stevana Ilijevića iz Boke. Knjigom koju danas predstavljamo daje se izuzetan doprinos kolektivnom sjećanju mjesta Boke koje u različitim slojevima čuva svijest Bokinaca o onome što su bili, o onome što jesu. Sve to gradi duhovnu baštinu nas koji odavde potječemo«, kaže jedan od urednika knjige Ljubiša Večanski.
Uz Večanskog knjigu je uredila dr. sc. Ivana Olujić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 
»Svoje bilješke Stevo Ilijević sastavio je 60-ih godina prošlog stoljeća. U njima je sažeo svoje znanje o povijesti Hrvata u Boki, te iznio svoja sjećanja na neke važne događaje, prisjetio se starih običaja, zgoda i nezgoda. Zapisi Stevana Ilijevića predstavljaju glas iz prošlosti Boke. Za ovu knjigu zaslužan je cijeli jedan niz ljudi, od obitelji, preko gospodina Ljubiše, do Zavoda. Svatko je dio slagalice bez koje danas ne bismo danas bili ovdje. Stevana Ilijevića sam prvo upoznala preko glasa, preslušavali smo njegove snimke kako bismo usporedili dijalekt Hrvata iz Boke s dijalektom Hrvata u Keči. Oni su dio iste skupine doseljenika iz područja Pokupskog, najprije su se naselili u Neuzini 1788. godine, a zatim 1801. u Keči, Klari i Boki. Ti su Hrvati danas najistočniji govornici kajkavskog narječja. Za nas u Hrvatskoj su prototip kajkavskog neki zagorski govori, ovaj kajkavski je rubno kajkavski, vaši preci su zasigurno bili u dodiru sa štokavskim govorima. Istraživanja povijesti Hrvata kajkavaca koji su stigli u ove krajeve kao plemići traju od 1931. godine kada je prvi značajniji rad o njima objavio doktor Ante Messner-Sporšić. Kada pogledate snimke i tekstove Stevana Ilijevića, vidite da ga vodi ideja čuvanja tradicije, prenošenja sjećanja i jezika«, kazala je Olujić.
Profesor Petar Radosavljević, recenzent ove knjige, rekao je kako mu je osobito drago što ima priliku nazočiti promociji knjige u Boki. 
»Na devedeset stranica, na vrlo živom kajkavskom narječju onoga vremena, prikazuju se različite crtice iz povijesti Boke i života Stevana Ilijevića. Daje nam priče na mađarskom i na esperantu, što je jedna posebnost. Taj memoarski dio ima i druge važne elemente s etnološkog stajališta jer opisuje različite običaje. On je izuzetno važan sa stajališta jezikoslovnog i lingvističkog dijela jer je vrlo specifično kajkavsko narječje. Ovaj rukopis je svjedočanstvo jednog vremena za generacije koje dolaze kako bi vidjeli lokalni govor koji je nekada postojao«, rekao je Radosavljević.

Čuvanje obiteljskog materijala

»Materijal je bio u našoj obiteljskoj arhivi, to su bile magnetofonske vrpce na kojima je snimljen moj pradjed kako je govorio o običajima u Boki i to kajkavskim narječjem. Ljubiša Večanski kontaktirao me je sa zamolbom da mu ustupim te snimke«, kazala je praunuka Stevana Ilijevića Ana Pilipović iz Novog Sada, koja je također bila na predstavljanju knjige.
»Stevan Ilijević, koji je preminuo 1982. godine, ostavio je značajan zapis koji osim etnološke ima i jezičnu vrijednost, jer je pisan jezikom kojim gotovo više nitko ne govori od banatskih Hrvata, a to je kajkavsko narječje. Za sve Hrvate u Srbiji Zapisi Stevana Ilijevića imaju nevjerojatnu vrijednost s obzirom na to da je danas ostalo malo potomaka ljudi koji su naselili Boku. Po posljednjem popisu ima ih tek oko 40, ali ova zajednica je prošle godine tiskala knjigu o Hrvatskom groblju. Prošle godine je bio održan i prvi znanstveni skup o Hrvatima, govorilo se o povijesti, fenomenima koji krase ovo područje, o običajima, tradicijama, kulturi, praksama kojih danas više nema. Ovo je već treća knjiga koju je Zavod tiskao u ediciji Prinosi za etnografska istraživanja. Knjiga donosi zapis o tradiciji, uspomenama o Prvom svjetskom ratu, njegove fotografije, ali isto tako potpuno neobičan jezik koji je predstavljen ovdje«, kazala je suradnica ZKVH-a Katarina Čeliković, koja je bila i moderatorica na predstavljanju knjige.
Knjiga Zapisi Stevana Ilijevića iz Boke tiskana je u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Ivan Ušumović