»Bog će im otrti svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu«. Ovaj izraz kršćanske vjere u uskrsnuće mrtvih i vječni život novoga vremena, iskazan u apokaliptičnom svršetku Biblije, stajao je, ispisan njemačkom goticom, iznad starog ulaza u groblje u Crvenki. Iako zajednički za sve vjernike kršćane, nije doživio da se prevede na srpski, mađarski, ukrajinski, rusinski i hrvatski, nego je sklonjen. A svi ovi narodi svoje su pokapali ovdje, i ogromna većina uz vjeru u uskrsnuće.

Oživljavanje kapele Christ/Fuchs

Crvenačko groblje, pokazujući sve povijesne rane i demografske fluktuacije koje su zatekle ovo mjesto i društvo čiji je dio, stoji mirno na prelasku dvorišta starijih kuća u padine Srednje bačke lesne zaravni. Njegov stari dio krasi nadgrobna obiteljska kapela koju je podigao 1931. godine Georg Christ (1863. –1939.), a u kojoj su, osim njega, sahranjeni i članovi njegove obitelji: Helene, rođ. Fuchs (1871. – 1936.), te sinovi Géza (1891. – 1914.) i Árpád (1893. – 1915.). Osim njih, tu je i nadgrobni spomenik obitelji Georga (1818. – 1887.) i Margarethe Reinhardt (1805. – 1882.). Neposredno s desne strane ulaza u kapelu postavljen je nadgrobni spomenik članova obitelji Fuchs: dr. Eugena Fuchsa st. (1883. – 1947.), njegove supruge Barbare, rođ. Hess (1893. – 1983.), njihovog sina dr. Eugena Fuchsa ml. (1919. – 1985.) i njegove supruge Elfriede, rođ. Raab (1917. – 1973.). 
Kapela je, nakon desetljeća zanemarivanja i teškoga oštećivanja, nanovo počela živjeti 2003. godine, kada je, bez krova, doslovce iščupana iz šiblja i korova u koje je zarasla toliko da se nije vidjela. Sve do 2010. godine trajala je njezina temeljita rekonstrukcija i uređenje neposredne okolice, provedeno od Mjesne zajednice Crvenka i Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Radove je nadzirala Ingeborg Lichwa, kćerka dr. Fuchsa ml., a financirali su ih članovi Zavičajne udruge Crvenka iz Münchena. 

Groblje – mjesto susreta 

Groblje se, od tada, pokazalo mjestom plodnog ponovnoga susreta nekadašnjih stanovnika Nijemaca sa svojim zavičajem i mjestima pokapanja zemnih ostataka predaka. Danas nam se medijska izvješća o dolasku potomaka podunavskih Švaba u obilazak nekadašnje domovine čine uobičajenim, iako sada već rijetka zbog sve manjeg broja još uvijek živih ljudi iz te zajednice. Zapravo, ona sve do demokratskih promjena u Srbiji 2000. godine nisu uopće bila organizirana. Pojedinci su dolazili gotovo krišom. Dolazak na čelo vlasti u lokalnim sredinama pojedinaca otvorenih za izraze dobrodošlice i sućuti svojim nekadašnjim zemljacima, bez drugih namjera su ih, međutim, ohrabrili. Nijemci i njihovi potomci koji su živjeli u Crvenki prvi puta su se odlučili na organiziran dolazak u selo 2003. godine, i to na poziv Hercena Radonjića, tadašnjega predsjednika Mjesne zajednice. Ideja da se »švapsko« groblje prije toga učini dostojanstvenim taj je boravak učinila plodotvornim za buduću suradnju, u kojoj od samog početka do dana današnjeg sudjeluje, osmišljava je i usmjerava crvenački Hrvat Josip Jelić, građevinac i projektant. 
»Nakon čišćenja gusto obraslog groblja, svaki grob se mogao vidjeti, prvi puta nakon četrdeset godina napuštenosti. Tada sam počeo pričati o rekonstrukciji, sa željom da nakrivljene ciglene grobnice popravimo, a slomljene trodijelne spomenike od brušenog granita ponovo učinimo uspravnim. Ponudio sam plan postojećeg stanja grobnica u groblju, a prije toga sam sve popisao, no provedba nije uspjela. Ipak, ideja centralnoga mjesta komemoracije na pokojne crvenačke stanovnike Nijemce je ostala. Takav jedan »komadić Crvenke« postoji u Münchenu – groblje u šumi s obeliskom oko kojega su se sahranjivali nekadašnji Crvenčani, sve do popunjavanja groblja«, kaže Jelić
On dodaje kako je 2006. godine izradio projekt rekonstrukcije cijelog groblja. Nakon što je ono konačno raskrčeno, nadgrobne spomenike je popisao, srušene uspravio, podigao ogradu, staze i darovao Švabama prijedlog daljih radova. 
»Njihov odgovor bio je, međutim, negativan zbog nedostatka financija. Uspostavljanje kontakta je ipak urodilo plodom. Naime, crvenačko katoličko-protestantsko (do prije 80 godina jedino) groblje nije imalo centralni križ, niti kakvo drugo mjesto zajedničkog sjećanja na pokojnike. Takvo jedno je napravljeno po mojem nacrtu na uzvišenom platou na središnjem dijelu staroga groblja. U njegovom središtu postavljen je veliki nadgrobni spomenik obitelji Lelbach, čiji su potomci iz Budimpešte to dozvolili, a oko njega starije nadgrobne ploče koje su bile u dobrom stanju i koje smo uspjeli spasiti od zatrpavanja i zarastanja. Pripadaju većinom Nijemcima, no i jednom Židovu, po mojoj evidenciji najstarijem Crvenčaninu (umro 1796.). Godine 2005., pri idućem dolasku, primili smo dva autobusa nekadašnjih Crvenčana kako bismo dali dozvole da se odaberu ploče koje će biti sastavni dio spomen-obilježja, podignutog 2007. Plato je popločan starom ciglom, a obilježje se nalazi na betonskoj ploči. Sinula je ideja da će jedan projektant i graditelj vjerojatno najbolje sačuvati svoje djelo, te sam to rado prihvatio. Pet puta godišnje postavim cvijeće i zapalim svijeću za pokojne«, kaže Jelić. 
Danas je ovo obilježje dio mreže memorijala na grobljima Nijemaca, nekadašnjih ovdašnjih stanovnika, koja postoje širom Vojvodine. Posvećeni su svim stanovnicima pojedinih sela sahranjenim na grobljima, koja su, pak, u različitom stanju: neka više ne postoje, promijenivši namjenu, a većina ih je prekrivena pepelom zaborava, zarasla u šiblje i drveće.
Kapela – legat katoličkih obitelji, koja je trajan spomenik zajednice koja je od samih početaka Crvenke u selu bila u značajnoj manjini, te angažman za dobro zajednice uz pijetet za one kojih više nema povezuje groblje sa živim žiteljima ovog sela. No, to nije sve. Čitanje nadgrobnih spomenika Hrvata u ovom selu u punini otkriva prava demografska iznenađenja.
Marko Tucakov