Kultura

Osobno ne doživljavam manjinsku književnost u Srbiji kao geto, napose ako je mogu čitati bez prijevoda, ili, više-manje u prijevodu s nekog od jezika, a svjestan sam činjenice da ona, kao takva, postoji i da ima posebno mjesto *Nije se lako afirmirati ni na materinskom jeziku, a kamoli u prijevodu na drugi jezik, ali to je nešto što pokreće drugu problematiku, financiranje naših književnih časopisa, komercijalizaciju izdavačkih kuća i slično

 

 

 

Kada se razgovara o manjinskim književnostima, pitanja ne manjka. Ako je netko, a jeste, nastojao njegovati situaciju kulture različitosti, dakle takvo društveno stanje kulture u Srbiji nakon raspada SFRJ, onda to sigurno jesu književnici (većina njih) i poneki političari (znači, manjina njih). Opa sad, iznenađujuće? O ovome bi se dalo i moralo šire pisati, jer su nažalost, napose olovnih devedesetih godina, medijski bili eksponirani oni, ustvari malobrojni književnici, koji nisu zagovarali, blago rečeno s moje strane –  stanje kulturne različitosti. Stoji to i bez onog poznatog naređenja iz bivše JNA: »na parove razbrojs'« –  pa da se mogu izbrojiti polupane »istine«, pa još uz glazbu pjesme Discipline kičme i stihove Dušana Kojića: »Prestani da mrziš, ako do sebe ako držiš.«

No dobro, želim sada nastaviti temu o manjinskim književnostima u Srbiji, koje su na marginama, u vremenu sadašnjem. Takvo što nije moguće bez osvrta na prošla vremena. Aleksandar Tišma je davnih godina napisao kako je cjelokupna književnost manjina u Vojvodini »praćena u izvjesnoj mjeri kompleksom provincije.« To jest bilo i tako, ali na moje čitateljsko zadovoljstvo nastajalo je sve više djela u kojima od tog kompleksa nema ni traga. Sada se javilo i novo pitanje drame identiteta u postmodernoj epohi, kada se gubi svaki centar, pa ostaje, kako je to rekao László Végel »nostalgija za imaginarnim centrom.«

O ovoj temi sam razgovarao s književnikom, prof. dr.sc.  Zoranom Đerićem, izvanrednim profesorom na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, gostujućim profesorom na univerzitetima u Pragu, Gdanjsku, Krakovu i Novom Sadu, bivšim direktorom i dramaturgom novosadskog Pozorišta mladih, a sadašnjim direktorom Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Zoran Đerić je diplomirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu na grupi za jugoslavensku i svjetsku književnost, gdje je i doktorirao.

 

 

 

 

 

Je li Vama ikada palo na pamet, kao književniku i čitatelju, da je »nešto« manjinska književnost u Srbiji?  

 

 

Naravno da jest. Budući da sam rođen i živim u Vojvodini, još u osnovnoj školi, u lektiri, čitao sam najvažnije jugoslavenske pisce, ali i sve važnije pisce tzv. nacionalnih manjina u Vojvodini  – mađarske, rumunjske, slovačke, rusinske pisce, jer su hrvatski, kao i slovenski, proučavani uz srpske pisce, kao jugoslavenski. Sačinio sam, dva puta, male preglede suvremenih pjesnika u Vojvodini, među njima i pisce koji pišu na jezicima manjina. Prvi put za kulturni dodatak novosadskog lista Dnevnik, a drugi put za kulturni dodatak lista na rusinskom jeziku Ruske slovo. Nastupao sam s piscima iz Vojvodine na više međunarodnih festivala, recimo na Struškim večerima poezije. Prije deset godina sam organizirao razgovor na temu »Suvremena književnost u Vojvodini« u Kulturnom centru Novog Sada, gdje sam okupio predstavnike svih nacionalnih književnosti, i manjinskih, naravno.

 

 

Je li se što promijenilo u profilu ili pak posmatrano sučelice, u svezi podataka o manjinskim književnostima spakiranih u jednu jedinicu, »folderu«, fascikli, nakon raspada SFRJ?

 

Vidite, kasnije sam, u više navrata, pisao o prisustvu manjina u srpskoj književnosti. Govorio sam o tome i na jednom znanstvenom skupu u Varšavi, tekst je objavljen u zborniku s tog skupa, a kasnije sam pisao o tome i u svojoj knjizi Sa Istoka na Zapad. Treba, pri tom, razlikovati prisustvo stranaca u srpskoj književnosti, a oni su prisutni od samih početaka, od XI. stoljeća. Recimo Bugari, pa Grci, kasnije Cincari, Židovi itd. Do raspada Jugoslavije književnost je posmatrana kao cjelina, s jezičnim i stilskim osobenostima, kulturnim razlikama, a nacionalni predznak nije bio u prvom planu, podrazumijevao se, ali se nije na njemu inzistiralo, osim u izuzetnim prilikama. Posljednjih 25 godina sve je drukčije. 

 

Podrazumijeva li danas manjinska književnost i postojanje geta? Imaju li manjinske književnosti danas svoje posebno mjesto na književnoj sceni?

 

Iako ja osobno ne doživljavam manjinsku književnost u Srbiji kao takvu, kao geto, napose ako je mogu čitati bez prijevoda, ili, manje-više u prijevodu s nekog od jezika, svjestan sam činjenice da ona, kao takva, postoji i da ima posebno mjesto. Kako u programima pojedinih nacionalnih vijeća, tako i u povjerenstvima za financiranje projekata, nakladničke djelatnosti, časopisa i knjiga, prijevoda i slično. Manjinska književnost postoji i zbog toga što želi biti izdvojena od glavnog toka književnosti, ali to je već stvar politike ili određenih politika. Kažem, ja nemam problem s tim. Većinu pisaca tzv. manjinske književnosti poznajem, razmjenjujem s njima knjige, i kad sam u prilici govorim o tome, pišem, najčešće po pozivu, za neku konferenciju, znanstveni skup ili književnu večer. Sudjelovao sam na nekim okruglim stolovima, recimo o rusinskoj književnosti, a mene su posljednjih godina prevodili na slovački jezik. Sudjelovao sam na pjesničkim festivalima u Mađarskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj, pa sam i prevođen na ove jezike, zahvaljujući kolegama pjesnicima i prevodiocima iz Vojvodine, koji su pripadnici upravo tih manjinskih književnosti. Uzajamno prevođenje je lijepa gesta, ali i pravi način upoznavanja jednih s drugima, ako je problem jezik na kome se piše. Interkulturalnost, ili multikulturalnost je oduvijek bila prednost naše sredine, bogatstvo jezika i kultura, a s tim je i kompleksnija književna ponuda. 

 

 

Hrvatski jezik se ovdje ipak razumije, no, prevodi li se u dovoljnjoj mjeri manjinska književnost?

 

Djelimično sam već odgovorio na ovo pitanje. Moj dojam je da se prevode svi značajniji pisci mađarske, slovačke, rumunjske, rusinske književnosti. Prevode se, najprije u periodici, a do samostalnih knjiga se rjeđe dolazi, ali ima i njih. Možda je to nedovoljno. Mladi teško dolaze na red. Nije se lako afirmirati ni na materinskom jeziku, a kamoli u prijevodu na drugi jezik. Ali to je nešto što pokreće drugu problematiku, financiranje naših književnih časopisa, komercijalizaciju nakladničkih kuća i slično.

 

Koliko se piše, govori o manjinskim književnostima u srbijanskim književnim časopisima i medijima?

 

Ja sam više puta pisao i govorio o manjinskoj književnosti, najprije u časopisima Polja i Zlatna greda, a potom i na nekim znanstvenim skupovima, pa u zbornicima poslije tih skupova, kao i u svojim knjigama. Ali prikazi prevedenih knjiga su rijetki, jer nam je i periodika sve neredovnija. U dnevnim novima gotovo da i nema književnih kritika. Sintetičkih tekstova je malo. Tu i tamo pojavi se neki pregled manjinske književnosti, najčešće na osobne inicijative. Nekad je toga bilo mnogo više, organiziranije se nastupalo, sada je sve stvar pojedinačnih utjecaja i slučajnosti.

 

 

Treba li država financirati nešto što se zove manjinska književnost? Je li tiskanje knjiga na manjiskom jeziku samo korektan politički čin, financiran od Pokrajine?

 

 

U Vašem pitanju je i odgovor: treba država financirati manjinsku književnost, iako ne financira ni većinsku u punoj mjeri. Jeste tiskanje knjiga na manjinskim jezicima i korektan politički čin i potreba sredine kakva je Vojvodina. Znam da je takav slučaj, recimo u Crnoj Gori, gde je srpska književnost postala manjinska. Ne znam kako s tim izlaze »na kraj« Srbi koji su manjina u »Autonomskoj Pokrajini Kosovo«.

Kako književnost, bila manjinska ili ne - stiže do »vidljivosti«?

 

Nema recepta. Postoje različiti putevi. Prije svega, mora biti tiskana i dostupna čitateljima, kao i onima koji nad književnošću arbitriraju. O njoj se govori na fakultetima, na književnim i jezičnim institutima, pa i na znanstvenim skupovima koji se organiziraju, kako bi ih proučavali, vrjednovali, pa i popularizirali. Pravu »vidljivost« joj daje televizija, mediji uopće, a ona je, nažalost, nedovoljno ovdje prisutna. Književnost je slabo zastupljena u medijima, izuzev kada je riječ o nekom skandalu, političkom ili nekom drugom. 

 

 

Je li velika šansa manjinske kulture u njenoj otvorenosti, kao što je to slučaj u svijetu? Naravno da je i pitanje koliko su većinske kulture otvorene? Dakle, je li u pitanju dvosmjerna ulica?

 

Vjerujem da jest. Ako manjinska kultura nije otvorena prema drugima, nego zatvorena u sebe, onda je ona automatski osuđena na anonimnost, na neku vrstu autističnosti, jer ne može više komunicirati ni s drugima, pa ni unutar same sebe. Lijepa je ta metafora »dvosmjerna ulica«. Na toj ulici može se svatko kretati neometano u svom pravcu, ali se može, po želji, i susretati i upoznavati s drugima. To je važno za one koji žele putovati dalje i stizati svuda.

 

Ima li oštrine književnih kritičara koji su pripadnici manjine kada se piše o manjinskoj književnoj produkciji ili se tu gleda kroz prste?

 

 

Ne bih o ovom prestrogo sudio. Možda je ovdje književna oštrica malo zatupljena, zbog jasnih razloga, koji nisu umjetničke prirode, već političke, ali nije dobro ako se na tome ostane. Znači, ako se ostane na međusobnom uljuljkivanju i tapkanju po ramenima, kao da je sve dobro, čak izuzetno, pa ne treba ništa unaprjeđivati, mijenjati. Kritika je neophodna ako želimo da ono što nastaje oko nas bude relevantno čitano, vrjednovano i pozicionirano.

 

Književni časopisi Új Symposion ili Novy život su primjerice bili značajni na ovdašnjoj kulturnoj sceni. Zašto danas nema više takvih manjinskih književnih časopisa s određenim značajem na kulturnoj sceni?

 

Surađivao sam s oba spomenuta časopisa. U posljednjem broju Novy život je objavljen intervju sa mnom i jednim makedonskim pjesnikom. Ne vidim zašto neki drugi manjinski časopis koji ima kontinuitet u izlaženju nije prisutniji na književnoj sceni. Prostor postoji, treba ga ispuniti atraktivnijim sadržajem koji će zaintrigirati čitatelje, kako one tradicionalne, u tiskanoj formi, tako i sve brojnije čitatelje internet časopisa i stranica.

 

Zvonko Sarić