U nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata nedavno je objavljena knjiga Zapisi Stevana Ilijevića iz Boke kao treća u Biblioteci Prinosi za etnografska istraživanja.
Zapisi Stevana Ilijevića, rođenog u Boki 1896. godine, čekali su objavu više od pola stoljeća. Recenzenti knjige su dr. sc. Sandra Požar i izv. prof. dr. sc. Petar Radosavljević, a urednici Ljubiša Večanski i Ivana Olujić.
Urednici napominju kako danas za ovu knjigu trebamo prije svega zahvaliti Ilijevićevoj obitelji, koja je njegove bilješke i zvučne zapise sačuvala, zatim Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata koji je izrazio spremnost da knjigu objavi, unuci Jolan i sumještanima koji su rado ponudili informacije o njegovu životu, Dimitriju E. Stefanoviću koji je preveo s mađarskoga tekst o Jánosu Funyi, zatim Velimiru Piškorcu koji je iz snimke prepisao tekst na esperantu o Vavi te svakako recenzentima Sandri Požar i Petru Radosavljeviću, koji su pružili podršku i dali korisne preporuke i savjete.
Vješto ispričane priče
Stevan Ilijević oživio je duh Boke prve polovice 20. stoljeća, smatra recenzent Petar Radosavljević. Na nešto više od 90 autorskih kartica teksta, rukopis donosi sjećanja Stevana (Števike) Ilijevića – Dekiča, pružajući uvid ne samo u njegovu osobnu i obiteljsku povijest, već i u bokinske običaje te ključne događaje, poput Prvog i Drugog svjetskog rata, koji su oblikovali njegov život. Uz to, vješto ispričane priče o ljudima – članovima obitelji, prijateljima i istaknutim ličnostima – oživljavaju duh Boke prve polovice dvadesetog stoljeća. Osim memoarskog dijela, rukopis sadrži dulji urednički uvodni tekst s glavnim povijesnim podacima o bokinskim Hrvatima i samim Zapisima, kao i glosarij pojmova koji bi mogli biti nepoznati čitateljima koji ne razumiju kajkavski, odnosno varijetet kajkavskoga iz Boke. Rukopis je opremljen i fotografijama koje nam zorno dočaravaju ljude i Boku toga vremena. Kao zanimljivost ističemo i po jedan tekst na esperantu i mađarskome, koji se donose i u prijevodu te odgovor S. Ilijevića na članak Ante Messnera-Sporšića Kolonije hrvatskih plemića u Banatu. Posebna vrijednost ovog rukopisa, osim što predstavlja svjedočanstvo jednog vremena i hrvatske zajednice u Boki, leži u tome što su sjećanja Števike Ilijevića zapisana na lokalnom kajkavskom govoru iz Boke, idiomu kojim danas više gotovo nitko od zajednice ne govori.
Povijest, etnologija, govor
Recenzentica Sandra Požar izdvaja nekoliko važnih momenata koje treba naglasiti pri vrednovanju ove knjige. Prije svega, Ilijevićevi zapisi donose vrijedne povijesne podatke, i to one vezane uz tzv. veliku povijest (vezane uz dva svjetska rata), podatke o povijesti Boke i njezinim stanovnicima, ali i elemente povijesti svakodnevice koja se danas sve više istražuje. Nadalje, vrijedni su i etnološki podaci o običajima koje je Ilijević spasio od zaborava (npr. božićni i uskrsni običaji, običaji vezani uz prošnju i svadbu). Svoje je zapise Stevan Ilijević pisao kajkavskim govorom kojim su govorili njegovi suvremenici Hrvati u Boki u drugoj polovici 20. stoljeća. Na taj način spasio je od zaborava idiom koji je danas pred izumiranjem jer njime govori tek nekoliko pripadnika starije generacije. Iako se i u Ilijevićevo vrijeme u njemu naziru utjecaji okolinskoga srpskog jezika, još se dobro čuvaju kajkavske karakteristike toga govora. Vrijedi istaknuti kako se Ilijević u svojim zapisima pokazuje kao vješt pripovjedač. Duljina pojedinačnih tekstova odmjerena je da se održi pažnja i zanimanje čitatelja odnosno slušatelja, a scene se u njima nižu poput filmskih. Njegovi zapisi tako tvore sugestivno štivo čije je živopisno pripovijedanje prošarano oštroum-nim primjedbama, duhovitim dosjetkama, ali i potresnim detaljima – takvi su ponaprije izvještaji o vlastitim iskustvima iz dvaju svjetskih ratova, ali i prenošenje onog što je zapisivač čuo i o revoluciji 1848. od jednoga od portretiranih aktera (Mikiča Bana).
(ZKVH)
