Ove nedjelje Crkva se spominje svih vjernih pokojnika. Svatko se od nas sjeća svojih predaka, koji su se preselili u vječnost, odlazimo na groblja, palimo svijeće i upućujemo molitve za njihove duše. Razmišljamo mnogo u ove dane o životu nakon smrti, pitamo se što nas tamo čeka, gdje su naši pokojni, što su zavrijedili svojim ovozemaljskim životom, a što će biti s nama u odnosu na to kako sada živimo. Strah i zebnja obuzimaju čovjeka kada počne o tome razmišljati. Zato su ovi dani za vjernike dani posebne ozbiljnosti i neke skrivene tuge i zebnje, kada potiho strepe nad onim što je s njihovim bližnjima i što će s njima biti.
Dušni dan
Dušni dan, dan spomena svih naših vjernih mrtvih je izraz kršćanske nade i vjere u vječni život. Isto tako vjerujemo da su svi naši pokojni, kao što ćemo u konačnici i mi, došli u Božje kraljevstvo jer nam ga je Krist zavrijedio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Vjerujemo da će naši preci u to kraljevstvo prispjeti prije nas, te će postati naši zagovornici dok im se i mi jednom tamo ne pridružimo. Zato su ovo za kršćanski svijet u stvari dani nade i vjere u neizmjerno Božje milosrđe po kojem omogućava spasenje svakom čovjeku.
Božja ljubav, koja nema granice, izvor je milosrđa i garant našeg spasenja kada za to dođe vrijeme. No, nikada ne smijemo zaboraviti da nam je Bog ostavio potpunu slobodu da sami odaberemo put kojim ćemo ići u ovome svijetu, a od kojeg ovisi naša vječnost. Jer, spasenje nam je ponuđeno, a ne silom nametnuto. A tko prihvati taj nezasluženi Božji dar Bog će s njim biti strpljiv i milosrdan, pomoći će mu da se u konačnici nađe u njegovom kraljevstvu.
Zato nam ovi dani služe da sagledamo svoj život, svoje odabire i opredjeljenja, iskreno bez samozavaravanja. Vrijeme koje je pred nama je također dar da mijenjamo sve ono što vidimo da nije dobro. Svi dani koje ćemo proživjeti darovani su nam kao nova prilika da se ponovno opredijelimo za Boga i odbacimo sve ono što nas je od njega odvodilo. Znamo što znači biti kršćanin, vjernik, Kristov nasljedovatelj, zato i osjećamo zebnju kada počnemo razmišljati o onome što nas čeka nakon smrti, jer znamo da nismo dali svoj dio, da smo mnogo puta kao vjernici zatajili, da smo se odrekli Krista, jer nismo željeli biti drukčiji. Znamo i da s Bogom nema cjenkanja i trgovanja, on nudi ono najdragocjenije što možemo dobiti, vječnost, ali i znamo točno što traži – vjeru i suradnju. I kao što on radi naše vječnosti nije pobjegao s Križa, nego je podnio muku, tako očekuje da i mi otrpimo neke male muke, koje će pokazati da smo mu vjerni, da mu uzvraćamo ljubav i želimo se jednom s njime susresti.
Job
Danas liturgija donosi čitanje iz Knjige o Jobu. I to nije slučajno. Job je pravednik kojega je Bog iskušavao raznim nevoljama. Sve ono čega se i danas bojimo da nas ne bi zadesilo, zadesilo je Joba: gubitak zdravlja, smrt djece, gubitak imovine i prijatelja… Unatoč svemu, Job ostaje vjeran Gospodinu. On ne razumije tolike kušnje, ali vjeruje Bogu: »Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati« (Job 19, 25-27a). Jedini ispravan put vjernika je da, kao i Job, s povjerenjem prihvaća križeve ovoga života, te da kroz njih slavi Boga i nada se vječnoj radosti, te za svoje pretke moli, da i onu budu primljeni u Božje kraljevstvo. Iskoristimo stoga potpuni oprost u Jubilejskoj godini i namijenimo ga za naše drage pokojne.
