Kultura

Jednom dokučena knjiga, kada je njen smisao utvrđen, je mrtva knjiga. A dokle živi neka knjiga? Živi dotle, dok ima snagu da nas pobuđuje novim, ponovnim čitanjem. O tome je sjajno pisao i David Herbert Lawrence: »Neka knjiga živi jedino dotle dok je sa svakim novim čitanjem vidimo različito.

Zbog bujice površnih knjiga koje se iscrpljuju jednim jedinim čitanjem, suvremeni duh je sklon misliti da je svaka knjiga takva i da se okončava u jednom jedinom čitanju.«

U tom kontekstu me je interesirala paradigma manjinskih književnosti, o čemu smo razgovarali s proznim i dramskim piscem, esejistom i kazališnim kritačarom Lászlom Végelom, koji piše ma materinskom mađarskom jeziku, a djela su mu prevedena i na srpski jezik.

 

Je li Vama ikada palo na pamet, kao književniku i čitatelju, da je »nešto« manjinska književnost u Srbiji i ako jest - što to znači za Vas?

 

Mene jako interesira pojam manjinske književnosti, koji je danas u našim prostorima skandalozno pojednostavljen, jer spada u katagoriju »političke dobronamjernosti«. György Konrád je jednom rekao u svezi židovske književnosti da, što se tiče kvalitete, nije važno je li pisac Židov ili nije. Ali što se tiče karaktera, to je itekako važno, jer židovski književnik uvijek reflektira na to da je on Židov. Ta paradigma manjinskog karaktera je za mene izazovna, dakle taj obrazac, model, a nažalost kod nas u književno-teoretskom smislu nije istraživan, mada je to jedna nova europska pojava. Francuski teoretičari Gilles Deleuze i Félix Guathari u svojoj poznatoj knjizi o Kafki, koja nosi podnaslov Za manjinsku književnost, kažu da je manjinska književnost u pravom smislu revolucionarna. Zato što se stvara u stranom jezičnom okruženju. Revolucionarna, a politična, tvrde francuski teoretičari, a mi mislimo da manjinska književnost treba biti apolitična i tradicionalistička. 

 

Jesu li se danas manjinske književnosti u svojoj samozadovoljnosti zatvorila u geta? Imate li uvida u tu produkciju? 

 

Prije bih govorio o grotesknoj mješavini javne samozadovoljnosti i tajne malodušnosti. Postoji samogetoizacija, ali to postoji i u kulturi većinske nacije. U manjinskim književnostima ima velike doze autokolonizacije, napose u odnosu na književnost matične države. U vezi s tim ne možemo kriviti vlast. Vrhovnu vlast ne interesira književnost. Ona misli da to nije važno. A zašto bi i mislila drugačije kada i mi mislimo da nismo važni? Manjinski književnik sam prihvaća okove. Jednom će netko načeti tu temu, pa će, parafrazirajući Eszterházyja, napisati »malu manjinsku pornografiju«. To je danas velika tabu tema, više je u modi autoviktimizacija. Ne samo u njemačkoj ili u francuskoj literaturi nego, primjerice, u srpskoj ili hrvatskoj, gdje ima više kritičnosti prema vlastitoj naciji, nego u našim vojvođanskim manjinskim književnostima. Jedan Thomas Bernhard je u  manjinskoj književnosti nezamisliv. Mi imamo više tabua nego većinski pisci. 

 

Tu je naravno uvijek i problem prevođenja. Hrvatski jezik se ovdje ipak razumije, ali to nije slučaj, primjerice, s mađarskim za većinu čitatelja koji govore srpski. Prevodi li se u dovoljnoj mjeri manjinska književnost?

 

Što se tiče prijevoda, nemam dobar uvid, ali mislim da bi se trebalo više govoriti o kvaliteti prevođenih djela nego o broju. Obazriv sam prema »prijevodu po ključu«. Mislim da slaba djela čine lošu uslugu recepciji manjinske književnosti. Ako nam se djela prevode, primjerice, na srpski jezik, onda izdavač, a izdavači su u veoma teškom položaju, mora računati na čitatelje, koji će kupovati knjigu. I ako se čitatelj susreo s više slabih djela, s prijevodima po »ključu«, onda neće uzeti u ruke ni vrijedna djela, koja je napisao manjinski književnik. Ispadosmo svi isti: »manjinci«, prevođeni po ključu. 

 

Treba li država financirati nešto što se zove manjinska književnost ili treba pomagati isključivo kvalitetna književna djela?

 

Pa na razne načine država financira i književnost većinskog naroda, i to je sasvim logično, jer Srbija ima veoma usko tržište knjiga. Naravno da financira i manjinsku književnost, gdje se pojavljuje još jedan financijski problem, a to je prijevod, koji košta. Najčešće je prevodilački honorar veći nego autorski – ako uopće ima autorskog honorara. 

 

Kako književnost, bila manjinska ili ne - stiže do »vidljivosti«?

 

Nesumnjivo da je manjinski književnik u današnjoj medijskoj džungli mnogo manje vidljiv nego većinski, koji isto tako ima dosta problema u vezi s tim. Naime, književnost se u postsocijalističkim društvima radikalno devalvira, ona praktično živi ili životari u vakuumu. I ostat će u njemu, ako sama ne razbije taj vakuum. Nedostaje jedna velika destrukcija. Mijenjaju se vremena; ja mislim da ekskluzivni modernizam i postmodernizam koji se preselio u kulu od slonovače sam sebe osuđuje na vakuum. Treba razbiti zidove oficijelnog hermetizma. Mi smo imali socijalistički hermetizam u književnosti, koja je mogla biti i avangardna, samo da ne bude kritična. To je jako odgovaralo birokratskoj kasti. A danas imamo postsocijalistički hermetizam, neku vrstu duševnog jadikovanja, ali ni ono nije kritično. To odgovara novom kulturnom establišmentu, koji je mnogo lojalniji nego bivši. Taj bivši je ponekad imao lošu savjest zbog sluganstva, a ovaj, koji se zove demokratski, s ponosom želi biti sluga; služiti političkoj stranci i onda kada stranka to ne traži od njega. Imao sam prilike dobiti pisma visokog stranačkog dužnosnika u kojima hvali moj roman, a koji su njegovi podređeni s ogromnom distancom čitali. To ja naš manjinski provincijalizam. Ali za utjehu da kažem: manjinski književnik ima veliku šansu to prevazići jer nema što izgubiti. On još nije pripitomljen s privilegijima od nacionalne države. Divlje je cvijeće, nema svoj herbarij.

 

Je li velika šansa manjinske kulture u njenoj otvorenosti, kao što je to slučaj u svijetu? Naravno da je i pitanje koliko su većinske kulture otvorene?

 

Da. Kažu da je kod većinske književnosti zatvorenost izraz patriotske ideologije, a kod manjinskih  je sudbina. I jedna i druga je vid konformizma, i tako se rađa dvorska književnost. A pošto danas ima mnogo stranačkih kneževina, ta dvorska književnost je jako obazriva, pa prema tome jako dosadna. Ako nije dvorska, onda je jako hermetična, isto tako dosadna, koja tjera čitatelje da kupuju ljubavne romane, koji nisu vrijedni, ali bar ih se može čitati. Ja sam nekoliko puta vršio čudan test. Čitateljima tih kič-romana sam preporučio Stendala. Oni su uzeli u ruke Stendalove romane i poslije oduševljeno priznali da su oni mnogo uzbudljiviji nego ono štivo koje su prije čitali. Ili, sjetimo se Flauberta, za koga kritičari kažu da je ostao u čistom estetskom polju. Dobro, ali vidimo! Roman Gospođa Bovari je svojevremeno bio skandal. A u Sentimentalnom odgoju junaci romana stalno iščekuju revoluciju i poimenično govore o ministrima koji su korumpirani. Neka netko danas pokuša pisati tako….

 

Ima li oštrine književnih kritičara koji su pripadnici manjine, kada se piše o manjinskoj književnoj produkciji ili se tu gleda kroz prste?

 

Nije to najveći problem. U većinskoj književnosti ima više pluralizma, a u manjinskoj to ne postoji. Rekao bih da mi manjinci živimo u jednostranačkom duhovnom ambijentu. Kritičari su izloženi političkim lobijima. Ti lobiji nisu nosioci neke ideologije ili vrijednosnog sustava, kao nekad, to su male interesne grupe. A mađarskoj manjini se dogodilo da su dali otkaz uredniku, jer je također objavio estetske primjedbe na roman jednog stranačkog ljubimca. Takvo što se nije dogodilo ni u bivšem jednompartijskom sustavu. Tada se nije smjelo kritizirati Tita, tajne službe i vojsku. Partiju se moglo, mada diskretno. A danas svaka manjina ima svoga Tita. U toj situaciji kritičari moraju biti cenzori ili apologeti. Ili da budu marginalizirani i to baš najbolji. 

 

Je li tiskanje knjiga na manjinskom jeziku samo korektan politički čin, financiran od Pokrajine?

 

Sasvim je u redu da Pokrajina financira manjinske književnosti. Ali o tome koja bi knjiga trebala biti financirana ne bi trebali odlučuvati manjinski baroni. Naravno, veoma je teško izaći iz ove klopke. Ja sam ponekad pomislio na to da se upotrebljava »švicarski model«. Tamo svaki književnik konkurira kod fondacije svoga kantona. Istaknuti književnici koji imaju značajne nagrade, u Njemačkoj ili u Francuskoj, odnosno u Italiji, po pravilniku svakako dobiju izvjesnu financijsku potporu. Melinda Nagy Abonyi, primjerice, koja ima veliku njemačku nagradu književnosti potporu dobije automatski. A o onima koji su na početku puta odlučuje jedan nezavisni žiri. Ali je pitanje tko da bude u žiriju. Mislim da bi to mogli biti renomirani kritičari iz matične države. Možda ima i bolje rješenje, ali ovo današnje je najgore. Manjinski izdavači prave globalnu kulturnu politiku, umjesto da se na tržištu bore da prodaju knjige. Znate, to je prava katastrofa: kod manjina nije važno da li se knjige prodaju. Direktori umjesto da otvaraju knjižare, putuju na sajmove. Ako se tako nastavi, onda ćemo imati književnost bez manjinske zajednice. 

 

Književni časopis Új Symposion je primjerice bio značajan na kulturnoj sceni. Zašto danas nema više takvih manjinskih književnih časopisa s određenim značajem na kulturnoj sceni?

 

Teoretski gledano, sada ima više šanse za to. Političke slobode ipak su veće. Problem je da nema takve kritičke generacije, koja smije rizikovati. Treba ponovno pročitati savjete Danila Kiša mladim piscima. Danilo je umio pročitati Flauberta. To je ipak rizik. I danas. 

 

Zvonko Sarić