Kolumne

Postoje razne žudnje, a jedna od mojih neugašenih žudnji je ona za smislom. Tobija, junak romana Lászla Végela Ekhartov presten, kaže: »Dugo sam vjerovao da se krećem unaprijed određenim putem, stekao sam sva potrebna, nametnuta mi znanja. Poslušno sam trpio da me njeguju i odgajaju, kako bih dobio odgovarajuću službu.« Kako nisam prošao put Tobije i danas pišem kao slobodan čovjek, pa će tako biti i s ovim tekstom. 

Saznao sam ovih dana da postoje napisane grube riječi kojima se nastoje omalovažiti književnici koji su na ovogodišnjem beogradskom Sajmu knjiga predstavili dio literature ovdašnjih Hrvata. Te riječi nisu stigle od »zlih« Srba, nego od ovdašnjeg Hrvata. Mogao sam »prijeći« preko toga, ali nikada mi neće biti jasno, a u potrazi za smislom, zašto se pojedini ljudi ne znaju radovati i postignućima onih drugih i nalaziti smisao u cjelokupnosti života, postojanja, nego žude za ponižavanjem drugih, služeći se lažima i manipulacijama. I kako je samo to dobro rekao Boško Krstić na komemoraciji Lazaru Merkoviću: »Radovao se tuđem uspjehu. Znao je iz tiskare odnijeti fijakerom mladom pjesniku njegovu prvu knjigu.«

Treba li meni ovaj tekst koji pišem? Kažem, mogao sam »preskočiti« baviti se nečijim nonsensima, ali onda se ne bih bavio novinarstvom, a to je posao koji podrazumijeva i bavljenje  neugodnim temama. Kada se ne bih ponekad bavio i raznim bedastoćama, počevši od političkih (ne)prilika, pa nadalje, onda ne bih bio novinar, nego onda lijepo – Zvonko moj, vozi taksi, radi kao službenik ili negdje na gradilištu, što god.

Pišem ovaj tekst naslonjen na zbivanje grubih riječi i nipodaštavanja. I tako nanovo stižem do ukrštenog vremena, jer se ovakve stvari ponavljaju u naizmjeničnom ritmu i nikada ih ne manjka. Srba Ignajtović je napisao kako je od Nietzschea i Dostojevskog, pa naovamo, postavljano i mnogostruko rasvjetljavano pitanje o tome je li sve dopušteno u svijetu bez Boga (Smisla)?

E pa nije! O tome govori i književnost, jer je onda to situacija anarhije, kada se želi nametnuti društvo u kojemu ne postoji nikakav oblik autoriteta. A biti autoritet u književnosti sigurno da ne donosi novac, kako je to htio predstaviti zlonamjerni pljuvač po našem nastupu na Sajmu. A ako radiš nešto autentično, prvi je rezultat da nemaš veliku publiku, jer velika publika postoji za klišee –  za očekivano i predvidljivo. Predstavljanje manjinske književnosti sigurno nije nešto takvo. I da bude jasno – kažem književnost, a ne lira naiva, koja također treba imati svoje mjesto, ali u domeni razbribrige i zabave osoba koje se tim bave.

Ovo jest novinarski tekst, a tema je društvena, baš kao i u dobrim romanima. I da ne bi nešto manjkalo, ta društvena tema ima ovdje i boju individualne priče. Dakle, tu je i intimizacijska stilizacija, ali i širi plan. Hoćemo li ovim putem, pričom o nužnosti autoriteta, stići i do predavanja Maxa Webera Politika kao poziv, koji je ustvrdio da »velike političke odluke, upravo u demokraciji donose pojedinci«, te da je spremnost da se slijede vođe, jedna od osnovnih odlika čovjeka. Weber je upozorio na »vjetropire« i »razmetljivce« u politici koji su opijeni »romantičnim senzacijama«, ali je naglasio i da se politika za njega »ne vodi samo glavom«, jer političari moraju posegnuti i »za onim što je nemoguće«, a onaj, tko to može, taj mora biti i »vođa.«

Toliko ovaj put o »pljuvanju«, kriterijima, priznavanju autoriteta, društvenim vrijednostima i normama. I je li ovo desničarenje? Pa, procijenite.

Z. S.