Josip Pekanović ove je godine nakon 35 godina provedenih u župi Presvetog Trojstva otišao u mirovinu. Svećenik je čijih je 40 djelovanja vezano za rodni Sombor. Obrazovao se u Rimu. U Sombor se vratio 1986. godine kada je postao upraviteljem župe sv. Križa. Za upravitelja središnje župe Presvetog Trojstva imenovan je 1990. godine. Te godine imenovan je i za somborskog dekana. Na vlastiti zahtjev u mirovinu je otišao nakon napunjenih 75 godina, ali je ostao u Somboru. Svake nedjelje drži misu u kapeli na salašima Nenadić.
Za 40 godina aktivnog rada u Somboru otvorio je crkvu ne samo prema vjernicima već i lokalnoj zajednici, pa je 90-ih Sombor pravio iskorake kao što je organiziranje Somborskih duhovnih večeri ili definiranje načina raspodjele sredstava vjerskim zajednicama iz gradskog proračuna. Preč. Josip Pekanović bio je vijećnik prvog saziva HNV-a. 
► Nakon osnovne škole u Somboru odlazite u Suboticu u Paulinum, kasnije na studije u Đakovo i Rim. Što Vas je potaknulo da izaberete svećenički poziv?
Počeo sam ministrirati sa sedam godina i kada sam bio u crkvi, bio sam kraj oltara i svećenika. U istoj župi, ali tri godine stariji od mene, bio je preč. Stjepan Beretić, koji nas je kao stariji ministrant uvijek vodio. Kada sam završio osmi razred, iz Sombora su se javila još dvojica za sjemenište, tako da je u Paulinum otišlo nas trojica. To je samo potaknulo ono što je tinjalo u meni dok sam gledao svećenike i kapelane u svojoj župi. Sjemenište je bilo novo i mi smo bili prva generacija koja je ušla u njega. Sve to skupa učvrstilo me je u mojoj odluci da upišem sjemenište.
► Studij ste nastavili u Đakovu, ali vrlo brzo iz Đakova otišli ste u Rim. Kako se to dogodilo? 
Poslije Paulinuma želio sam odslužiti vojni rok kako tijekom studija ne bih imao brigu oko toga. Otišao sam u kolovozu, a vratio se nakon godinu i pol dana, u siječnju, kada je godina već počela i biskup je odlučio poslati me na studij u Đakovo. Tog ljeta biskupiji je iz Rima stigla obavijest da ima dva mjesta na Collegium Germanicum u Rimu za Subotičku biskupiju. Bio sam iznenađen, ali i uplašen. Nisam znao ni talijanski ni njemački, ali sam prihvatio. Sa mnom je išao i László Szugyi iz Vrbasa koji je dugo bio župnik u Temerinu. Otišli smo u jesen 1971. godine. Tamo smo susreli dvojicu naših bogoslova, Belu Tonkovića i Stevana Guzsványa. Tih osam godina boravka u Rimu najljepše su mi godine. Studenti iz 10-15 zemalja Europe žive u istoj kući, dijele svakodnevicu, bio je to ugledni kolegij kojeg su vodili isusovci i bilo je to bilo vrijeme najintenzivnijeg osmišljenja Drugog vatikanskog sabora. U Germanicum su dolazili ljudi koji su na svojim plećima nosili Drugi vatikanski sabor, imali smo priliku slušati ih, s njima razgovarati. Kada se pri kraju trebalo opredjeljivati, ja sam se nakon filozofije i teologije odlučio specijalizirati katehetiku i upisao sam se na Papinskom sveučilištu selezijanum Fakultet odgojnih znanosti, gdje se intenzivno studiraju pedagogija i sociologija, ali i katehetika. Poslije završenih studija vratio sam se s velikom željom vidjeti kako je to sve u našoj stvarnosti i kako možemo ono što smo naučili i primijeniti.
► Rođeni ste Somborac i skoro cjelokupan svećenički staž proveli ste baš u Somboru.
Mladi svećenik ne bira kamo će ići. Hijerarhijsko ustrojstvo naše biskupije je takvo da biskup sa svojim savjetnicima analizira situaciju u svakoj župi, bilo za kapelana, bilo za župničko mjesto i onda se dogovara tko bi gdje trebao biti. Da, rođen sam u Somboru, u Somboru sam vezan i za župu Presvetog Trojstva i župu sv. Križa. Ne samo kao svećenik već i prije jer sam odrastao najprije u dijelu grada koji je pripadao župi sv. Križa, a kasnije na salašima Nenadić, koji pripadaju župi Presvetog Trojstva. Poslije povratka sa studija u Rimu dobio sam mjesto kapelana u Bajmaku. Pet godina bio sam tamo, ali i pored svih obveza koje sam imao nastojao sam održati veze sa župama u Somboru i vlč. Temunovićem. Pet-šest nas mladih svećenika silno smo željeli pokušati probuditi, osmisliti pastoral mladih. Zamolilo smo franjevce, posebno fra. Domagoj Šimunović iz subotičkog samostana, da nam na raspolaganje stavi Franjevački samostan u Baču. Trebalo je obnoviti dio koji bi mogao primiti 30-40 mladih koji bi tamo proveli tjedan dana. Pomogli su nam mnogi i tu sam dobio odgovor na pitanje je li moguće da se, uobliči rad s mladima. Bogu hvala da smo do 1985. godine, svake godine u Baču, kroz četiri grupe okupili svake godine oko 40 mladih, srednjoškolaca iz Subotičke biskupije. To je za mene bilo jedno značajno iskustvo. Iza toga sam dobio župu sv. Križ u Somboru. Bile su to godine koje su otvarale mnogo mogućnosti. Drugi vatikanski sabor ponudio je dovoljno poziva da se stvori novo lice Crkve, ali su zato bilo potrebni ljudi koji bi mogli razmišljati na jedan novi način o pastoralu župe, osjećajući vlastitu odgovornost za sve koji su dio te župe. Iznenadna smrt župnika u župi Presvetog Trojstva preč. Ivana Vizentanera dogodila se 1990. godine i postao sam župnik u toj župi. S radošću sam to prihvatio, jer sam u toj crkvi 1957. godine počeo ministrirati. Za tu zajednicu ostao sam vezan i kao sjemeništarac, kao student i kasnije kao svećenik. Za mene je to bila prilika da pokušam nešto dati toj župskoj zajednici.
► Kada ste 1990. godine prešli u župu Presvetog Trojstva nastale su ratne godine, godine gospodarske i društvene krize. Koliko je za Vas kao svećenika to bilo izazovno vrijeme? Kako ste u tim teškim godinama vidjeli ulogu katoličkog svećenika u gradu gdje je znatan broj katoličkih vjernika, a s druge strane vremena su bila opasna?
Godine su bile vrlo teške, 1990. i 1991. napeta situacija, svaka riječ se mjerila i trebalo je biti trezven. Ne zalijetati se ni u čemu. Problema je bilo, ljudi su bili u neizvjesnosti, ostati ili otići, prihvatiti poziv za rezervu ili ne. Teško je bilo davati bilo kakve savjete, jer teško je preuzeti odgovornost za ono što si rekao. Trebalo je ljude razumjeti, biti na raspolaganju, voditi ih tako da važne odluke mogu donijeti sami, radi sebe i vlastite obitelji. Tu sam im pomagao. Dva su puta bila za mene. Jedan je bio kako voditi župsku zajednicu u tom vremenu, kada je toliko ljudi imalo potrebu i za razgovor i druženje, jer su se bojali, a u župi su se osjećali slobodni, slobodni da mogu razgovarati i dijeliti svoja mišljenja. Tako da sam učinio sve da otvorim župu, da svaki čovjek koji je član naše župne zajednice, ali i ako bi došao kao gost, tu kuću osjeti svojim domom. To nije moj dom, ja sam u njemu samo na službi i na meni je zadaća da ga učinim otvorenim da bi svatko u njemu našao svoje mjesto. I nakon 35 godina u župi Presvetog Trojstva mislim da smo dobro uradili što smo otvorili župu. Kada sam pričešćivao na posljednjoj, oproštajnoj misi vidio sam suze. Mislim da je to dovoljno da čovjek shvati da nije bilo uzaludno. Unatoč momentima kada je bilo teško, kada na ulici čujete razne ružne komentare. Moja najveća sreća je što na tom putu nisam bio sam. Časne sestre su mi pomogle na početku, koje su bile tu prvih pet-šest godina i kasnije vjeroučiteljica Rozmari Mik, koja je bila duša ove naše kuće. U to vrijeme u pravoslavnoj crkvi svećenik je bio Miroslav Naumov. Imali smo zajedničke prijatelje, pa smo se sretali, i u tim susretima i na inicijativu neuropsi-hijatra dr. Pante Lazića iz Edukativnog centra, rođena je ideja da u Somboru, a teško je i napeto bilo vrijeme, crkve pokušaju nešto uraditi. Nakon dugih razgovora suglasili smo se da bi najbolje bilo za najveće kršćanske blagdane ujediniti Katoličku i Pravoslavnu crkvu, Židovsku zajednicu i Grad. Na početku je bila i Reformatska crkva, i odlučili smo krenuti s četiri božićna programa. Mi smo imali u prepunom kazalištu program za naš Božić, Židovska zajednica i Grad za Novu godinu i Pravoslavna crkva za pravoslavni Božić. U božićnom programu bila su djeca, a uskrsni program se razlikovao. Jedan vojni časnik iz Beograda skrenuo nam je pozornost na traume ljudi, kako je kazao, puno je ljudi s traumama, a vjernici su i da bi dobro bilo progovoriti o važnosti sakramenta ispovijedi. Prvi je predavanje održao psiholog Vladeta Jerotić. Na razini grada bio je to jedan dobar pothvat koji su ljudi dobro primili i duboko doživjeli. Razlog zašto su duhovne večeri prekinute je vrlo banalan – manjak financijskih sredstava u proračunu Grada.
► Prije tri godine pokušalo se s obnovom Somborskih duhovnih večeri. Jeste li se uključili?
S idejom obnove Somborskih duhovnih večeri kod mene je došao Dušan Jović, a povod je bila 25. obljetnica održavanja prvih duhovnih večeri. Prve godine tema je bila doprinos crkvenih zajednica Gradu Somboru. Mi smo govorili o prosvjetnoj djelatnosti Katoličke crkve u Somboru. Većinu škola u gradu izgradila je, finnacirala i vodila Katolička crkva, dugo godina. Druge godine držali smo predavanja predstavnika katoličke i pravoslavne crkve o važnosti mladih, koji nemaju priliku reći što očekuju od crkve, čuti što možemo učiniti. Bili smo na Pedagoškom fakultetu i nekoliko škola. 
► Tih godina bili ste dio javnog života Grada Sombora. Rekli ste već želja Vam je bila otvoriti crkvu. Je li to Vaše sudjelovanje u životu jedne lokalne sredine bio Vaš pokušaj i da crkvu otvorite ka sredini u kojoj je?
To je uvijek zadaća katoličkog svećenika. Bez obzira gdje se svećenik nalazio, mora postojati taj vid spremnosti da sa svim važnijim institucijama grada bude povezan. Taj mi je moment bio jako važan. Sa svoje strane dao sam još jedan mali doprinos tome. Kada sam došao u župu Presvetog Trojstva, na Božić su došli čestitati pravoslavni svećenik i predstavnik Grada Sombora. Takav je bio običaj, ali sam rekao: »Zašto navečer ne bismo mogli napraviti jednu večeru na kojoj bismo se uz čestitke mogli i ispričati?«. Pozvao sam gradonačelnika, predstavnika vojske, policije, pravoslavne crkve... I nas je na toj večeri bilo 25. Na pravoslavni Božić bili smo u pravoslavnoj crkvi, a grad je večeru priređivao oko Nove godine. Trajalo je to sve do kovida. Iz tih poznanstava polako su se rađale nove ideje. Kada je Grad donio odluku da će pomagati crkvama, političari su imali raznih prijedloga kako rasporediti ta sredstva, ali smo se uspjeli dogovoriti da se sredstva vjerskim zajednicama raspoređuju razmjerno njihovoj brojnosti. Mi smo preuzeli na sebe odgovornost i Katolička crkva je na takav način obnovila dosta objekata. 
► I kada govorimo o obnovi i uređenju crkava uspjeli ste obnoviti kapelu sv. Ivana Nepomuka koja je iako spomenik nulte kategorije, desetljećima propadala. Bile su toj još 1990. godine, dakle prije  proračunskog novca za crkve. Uz to, kapela je bila izdana u najam. Kako ste uspjeli?
Potporu u tome dobio sam od Györgya Kapitánya, koji je radio u općini i bio je naš župljanin. Jednoga dana kazao je da moramo vidjeti što možemo uraditi s kapelom. U Županiji smo doznali da je kapela izdana u najam. Postojao je i ugovor, a neslužbeno smo doznali da je zakupac tu planirao otvoriti kavanu. Dobro smo proučili dokumentaciju i tako smo našli podatak da je prošlo više vremena nego što zakon dopušta od zakupa do realizacije i automatski ugovor je postao ništavan. Ugovor je raskinut i onda smo krenuli u prikupljanje dokumentacije s kojom smo otišli u Ministarstvo kulture. Dozvolu smo dobili i tako smo uradili obnovu kompletnog vanjskog dijela. Nije povezano s obnovom kapele, ali poslije obnove bila je slikarska kolonija u župi Presvetog Trojstva, jer mi je želja bila da župa ima slike somborskih slikara. Na toj koloniji rodila se ideja da se u kapeli otvori slikarski atelje slikara Jenőa Visinke. Mislim da je to bio pun pogodak i za nas i za grad Sombor. Jenő Visinka otvorio je svoj atelje i sada bi trebalo naći novo rješenje i nadam se da će novi župnik za to imati i hrabrosti i volje. Nakon kapele sv. Ivana Nepomuka, uz ljude koji su uvijek bili voljni pomoći krenuli smo u obnovu i drugih crkvenih objekata. Preokret je bio kada su nam vraćeni poslovni prostori u prizemlju župske kuće i kada je nakon deset godina vraćeno nešto zemlje. Sve objekte obnavljali smo tako što smo se s izvođačima radova dogovarali tako da smo plaćali u mjesečnim ratama, a nekada je to bilo i nekoliko mjeseci poslije završetka posla.
► Spomenuli ste vraćanje imovine. No, neki važni objekti, mislim tu na zgade u kojim su danas škole, nisu vraćeni.
Raditi na vraćanju oduzete imovine bila je moja obveza kao župnika. Imao sam dojam da se od svake imovine želi uzeti dio. Prvi objekt vraćen našoj župi bila je škola u Gradini, ruina u kojoj su bili stanari i s kojom nismo znali što bismo. Poslovne prostore vratili su nam 2010. godine. Dvije godine trebalo je za njihovu obnovu kako bismo ih mogli izdavati, ali su postali važan izvor prihoda za održavanje i obnovu objekata. Zemlja je stigla deset godina kasnije. Drugo ništa. Tehnička škola je bila procijenjena, sve je bilo obavljeno i onda su rekli da ne može. Nekadašnja škola 21. oktobar prestala je biti škola, ali ni to nije moglo biti vraćeno i objekt je prenijet Ministarstvu pravde.
► Pomogli ste udrugu Nijemaca u Somboru, točnije u dugoročni zakup dali ste parcelu za podizanje kuće u kojoj je sada sjedište Udruženja Nijemaca Gerhard. Kako je počela vaša suradnja?
Korijeni suradnje u Gerhardu dulji su od formalnog osnivanja udruge. Kada sam postao župnik sv. Križa 1985. godine, znao sam da u njoj živi 15-20 Nijemaca. Predložio sam da jednom mjesečno imamo misu na njemačkom. Išlo je to dok je bio živ osnivač udruge Anton Beck. To su bili moji korijeni s Gerhardom. Kasnije je Njemačka ponudila mogućnost da se izgradi jedan centar koji će pružati pomoć prije svega u učenju njemačkog jezika, osiguravanju humanitarne djelatnosti. Dali smo pracelu za taj centar, ona je i dalje vlasništvo crkve, a Gerhard ima pravo korištenja na 100 godina.
► Bili ste uključeni u uvođenje vjeronauka u školama. I to nas vraća na početak razgovora kada ste rekli da Vam je kateheza bila posebno na srcu. Uz to, u školi ste kao vjeroučitelj radili 15 godina, bili ste profesor katehetike na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije, predsjednik Katehetskog vijeća Subotičke biskupije, član Vladine Komisije za školski vjeronauk koja je bila zadužena za uvođenje vjeronauka u školama. Svake godine organizirali ste uspješne seminare za vjeroučitelje. Koliko su ti seminari bili korisni vjeroučiteljima?
Permanentno obrazovanje vjeroučitelja bilo je jako važno. Kada je Sombor ostvario suradnju sa švicarskom organizacijom Gemeinde gemeinsam (Općine zajedno), iz grada su na te razgovore pozivali i mene, a isto tako Švicarci kada su dolazi željeli su doći i kod nas u župu. Kada je prestalo upućivanje humanitarne pomoći ove organizacije, tražili su se novi oblici suradnje i predložio sam, s obzirom na to da se bliži uvođenje vjeronauka u školama, da naša vjeroučiteljica ode u Švicarsku i vidi kako se radi, vidi programe. Tako je Rozmari Mik tri tjedna bila gost njihovih škola. Sljedeće godine otišle su dvije vjeroučiteljice. Kada je vjeronauk i kod nas ušao u škole, iskoristio sam to poznanstvo s njihovim vjeroučiteljima da organiziram prvi seminar za studente Teološko-katehetskog instituta i vjeroučitelje koji su već radili u školama. Bilo je više od 50 vjeroučitelja, a Švicarci su poslali svoja četiri vjeroučitelja. Nastavljeno je to i kada Gemeinde gemeinsam više nije mogao financirati dolazak vjeroučitelja iz Švicarske. Seminare smo držali do kovida i nikada nije bilo manje od 35 vjeroučitelja. To je bio jedan važan projekt. Vjeroučitelji su dobili mogućnost da razgovaraju, susreću se s aktualnim problemima, puno su materijala dobili iz Švicarske. To smatram jednim svojim važnim i dragim uspjehom. Četiri godine bio sam član Nacionalnog prosvjetnog savjeta, tamo gdje se razmatra problematika cjelokupnog obrazovanja, što je također veliko iskustvo. I kada govorimo o uvođenju vjeronauka u škole, zanimljivo je ovdje reći da je prvi sat vjerske nastave za cijelu Srbiju održan u somborskoj gimnaziji i da su mu nazočili biskup Subotičke biskupije Ivan Pénzes i episkop bački Irinej.
► Ne možemo u ovom razgovoru zaboraviti ni Vaš angažman u hrvatskoj zajednici. Bili ste vijećnik prvog saziva Hrvatskog nacionalnog vijeća. Zašto ste se uključili?
Svi društveno angažirani ljudi u to vrijeme i te kako su bili povezani sa svojim župnicima i o mnogim temama razgovarali su s njima.Tada je prostor bio problem, a trebalo se sastajati, dobro promišljati, davati dobre prijedloge prije nego se izađe u javnost. Svećenici su onda ponudili prostor. Tako sam i ja ponudio prostor župe. Imao sam mogućnost reći svoje mišljenje, svoju viziju, na koga se može računati od ljudi, kako ih okupiti, motivirati. Prijedlog iz Subotice bio je da u Somboru pokušam motivirati ljude da se uključe. Tako je došla i moja kandidatura za HNV. Sebi sam rekao ako mogu i na toj razini svijesti našeg naroda pomoći, pomoći ću. Vjerovao sam da mogu dati nešto i da sam spreman. Kada sam vidio da su se počele događati neke stvari koje meni nisu odgovarale, počeo sam se povlačiti. Nisam se slagao ni s nekim kadrovskim rješenjima i kada su počeli vršiti pritisak na mene da promijenim svoje mišljenje, kazao sam nemojte to raditi, ja imam pravo na svoje mišljenje.
► Mirovinu provodite u Somboru. I dalje svake nedjelje držite misu u Nenadiću, tako ste ostali vezani i za crkvu, ali i za Vaše salaše, za Sombor. Ostati u Somboru bila je Vaša želja?
Na svoj 75. rođendan napisao sam biskupu zahvalnicu, mislio sam da je vrijeme i zbog mog zdravstvenog stanja da se povučem. Mislim da još mogu pomoći i želio sam zadržati kapelu u Nenadiću. Da imam jednu obvezu. Nedjeljni susret s vjernicima važan je za svećenika. To su pripreme za nedjeljna čitanja, razmišljanja, i to je glavni razlog zašto sam tražio da držim mise na Nenadiću. Zahvalan sam biskupu koji mi je to omogućio i župniku koji je to prihvatio. Kada smo otišao u mirovinu, lokalni tjednik uradio je razgovor sa mnom i naslov je bio »Cijeli život u službi Boga i ljudi«. Mislim da je to najvažnije. Jeste važna obnova crkava, naši preci su nam ih ostavili i naša je dužnost da brinemo o tome. Ali ljudi su tu najveće bogatstvo. To sam naučio u Germanicumu. Ljude ćete uvijek imati pred sobom i nemojte ih nikada napustiti. Ja sam svoje svećeništvo upravo tako doživljavao. Ovdje su ljudi koje sam ja za 40 godina svećeništva u Somboru susretao, pa i oni koje povremeno obiđem na groblju su dio mog života, tu su liječnici koji su se borili sa mnom tijekom mojih bolesti. Sve je to dio mene.