Etnolozima je u dugačkom razdoblju, sve do suvremenosti, podrijetlo Karaševaca bila zanimljiva istraživačka tema, koja je, pak, donosila kontradiktorne razultate. Može se kazati da su Karaševci potomci katolika koji su se doselili iz više južnoslavenskih krajeva u više razdoblja, od XIV. do XVII. stoljeća, na životni prostor oko grada Ričice (Reşiţa) u današnjem rumunjskom Banatu. Pripadnost Katoličkoj Crkvi imala je presudnu ulogu u spajanju raznorodnih skupina u jedinstvenu etničku skupinu. U Rumunjskoj ih se ogromna većina drži Hrvatima. U vojvođanskom dijelu Banata potomci Karaševaca uglavnom su, nakon dolaska, do druge polovice XX. stoljeća asimilirani u Nijemce, Srbe i Rumunje.
Banatski Karlovac je već desetljećima brojem stanovnika gotovo dvostruko veći od sjedišta općine Alibunar u kojoj se nalazi. Danas broji 4.428 stanovnika. Razlog tome je nekadašnja ogromna gospodarska razvijenost sela koja je poticala od prvobitnih stanovnika, Nijemaca i sustavno poticane lokalne ekonomije. U naselje osnovano 1800. godine i nazvano Karlsdorf (Karlovo Selo) na području Banatske vojne granice u južnom Banatu stizali su Nijemci, te ubrzo, 1803. (i u godinama koje su uslijedile) iz istočnog (sela južno i jugozapadno od Ričice) u zapadni dio Banata i skupine Karaševaca.
Nadgrobni spomenici
Broj Karaševaca u vojvođanskom dijelu Banata tijekom XIX. stoljeća kretao se od 500 do 1.000. Jezgra im je bila je u Karldorfu, Uljmi i Izbištu (do 500 osoba), bila je obiteljski najčvršće povezana i cijela je pripadala župi u Karlsdorfu. Svi preostali nadgrobni spomenici karaševskih Hrvata na groblju u ovom selu su iz XIX. i prve polovice XX. stoljeća. Svaki od njih u suvremenom kontekstu vrijedno je svjedočastvo raznolikog podrijetla hrvatskih subetničkih skupina, ali i povijesti pojedinih obitelji i zajednica te njihove identitetske fuzije s Nijemcima. Neke se činjenice mogu iščitati iz preostalih desetak spomenika, budući da su dobro očuvani, posebno iz onih mramornih, koji, očito, traju mnogo dulje od života posljednjih članova obitelji predaka. Ukoliko je, što je kod obitelji skromnijeg materijalnog statusa i u ovom selu češće bio slučaj, riječ o spomeniku od kamena, većina takvih nakon desetljeća neodržavanja biva oštećena mahovinama ili lišajima, a reljefni natpisi postaju plići, bljeđi i nečitljiviji. Imena i prezimena karaševskih Hrvata, baš ona kakva nose oni u postojbini u Karaševu i okolnim selima, ispisana su na karlsdorfškom groblju njemačkim jezikom. Ovdje ćemo, pak, koristiti hrvatske inačice tih imena i prezimena.
Grobnica Nikole (rođ. 1875.), Margarete (1878. – 1917.) i Katarine (1899. – 1921) Ivanica (čita se: Ivanika) nalazi se na samom ulazu u groblje, iznimno je bogato urešena, s prostranim portalom i očuvanim fotografijama članova obitelji. Iz obitelji istog prezimena tu je također vrlo upadljiv crni obelisk Amalije (1858. – 1841.), Nikole i Filipa Ivanica (1881. – 1915.) koji je »umro u Zagrebu herojskom smrću«. Obitelj Ivanica najzastupljenija je među vlasnicima preostalih grobova Karaševaca. Znatno skromnije nadgrobne spomenike imaju Tereza (1874. – 1923.) i Petar Ivanica (1870. – 1931.) te Ana Ivanica (1860. – 1925.). Od nesumnjivo karaševskih prezimena, ovdje su sahranjeni i Josip (1845. – 1900.) i Marija (1848. – 1931.) Zdrinja, Petar Kurjak (1899. – 1920.), Matija Filka (biografski podaci nisu čitljivi), Anreas (1896. – 1970.) i Katarina Filka (1901. – 1953.), Mihovil Birta (1845. – 1914.) i njegova tri potomka nečitljivih imena, Katarina Kalitović (1887. – 1916.) i Elena Bogdan (1920. – 1929.). Još uvijek postoje i grobovi onih osoba koje su bile podrijetlom iz drugih dijelova Vojne krajine, koje su ranije germanzirane i došle ovdje tijekom selidbi stanovnika graničarskih sela: Rudolf Berberich i Gedeon (1924. – 1924.) i Elvira Vojkovics (1926. – 1926.). Najveći spomenik na groblju pripada Klepanima, najvjerojatnije podrijetlom iz Like. Hrvata koji nisu Karaševci ima još. Pavo Rukavina (1910. – 1927.) bio je žandarm u jugoslavenskoj državi, a Ivan Petrić sljedbenik nazarenske zajednice. Nema traga onim Karaševcima za koje se zna da su u ovoj gospodarski iznimno prosperitetnoj sredini, nakon ukinuća Vojne krajine, imali tvornice, primjerice Lovre Kalitovića koji je 1869. otvorio u selu ciglanu.
Jezik, crkva i kapele
Isprepletena povijest Crkve i životi njezinih članova ostavljaju solidnije pisane tragove hrvatske nazočnosti u župi Karlsdorf. Baš tim, hrvatskim imenom zove se jezik koji je, uz njemački, upisan u shematizmu Čanadske nadbiskupije iz 1913. godine kao »živi jezik« župe Karlsdorf. Crkva ga je prepoznavala takvim, no budući da iz zajednice Hrvata Karaševaca u zapadnom Banatu uopće nije bilo svećenika niti građanske inteligencije, ne može se reći da je hrvatski identitet potican. Premda ovaj zapis najvjerojatnije nije značio pristanak Crkve (s lokalnom njemačkom i mađarskom kleričkom većinom) očuvanju hrvatskoga identiteta, ne treba imati dvojbe oko naziva jezika. Isti shematizam hrvatski jezik naveo je i kao jezik župa u kojima su, u istoj nadbiskupiji, živjeli Hrvati graničari, kao i potomci kajkavaca Pokupaca u Neuzini, Boki, Klariji i Keči. Dvadeseto stoljeće Karlsdorfu donosi prekomorsko iseljavanje, Veliki rat, a pripadnost zajednici čiji su postali dio, germanizirane Karaševce koštala je i izgona iz nove socijalističke države, te pojedine i samoga života nakon Drugog svjetskog rata.
Danas u središtu sela stoji monumentalna katolička crkva sv. Karla Boromejskoga (ranije navođena kao posvećena sv. Ivanu Nepomuku) koja se više ne koristi, a župa se administrira iz Vršca. Crkva je posvećena 1809., a u jesen 1944. nepovratno je oštećena. Ruski vojnici, uz pomoć partizana, izrezali su sliku na glavnom oltaru, kipove uništili a vitraje razbili. Uništili su i matične knjige, a župnika Petra Webera deportirali u Belu Crkvu i ondje ubili.
Godine 1881. obitelj Methiee podigla je grobljansku kapelu posvećenu sv. Martinu, koja je izdržala također do polovice XX. stoljeća. Najljepši i najbolje održavani dokazi katoličke nazočnosti su dvije obiteljske kapele – grobnice, tik do ograde groblja i put ka Alibunaru: obitelji Kehr i druge njemačke obitelji nečitljivoga imena. Kao i na većini grobalja Nijemaca na kojima je izveden projekt memoriranja u Vojvodini, i ovdje je u suvremenom razdoblju podignuta memorijalna ploča nekadašnjim stanovnicima Karlsdorfa. Tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća blagoslovljen je i »katolički« križ. Osim velike većine sahranjenih pravoslavnih Srba, na drugom mjestu su, po broju grobova, Nijemci te mali broj Mađara i Rumunja. Velika većina grobova Nijemaca i Karaševaca prvo je zapuštena, a onda i srušena i uklonjena.
Tijekom savezne kolonizacije u Banatski Karlovac su doseljeni Srbi iz okolice Čačka i Užica. Po posljednjem popisu u selu živi trojica ili troje Hrvata. Jesu li iz svoje nekadašnje jezgre u vojvođanskom Banatu Karaševski Hrvati potpuno nestali? Vrijedilo bi uputiti poziv onim Hrvatima u Banatu koji su karaševsko podrijetlo i identitet uspjeli sačuvati, da pokušaju priče o povijesti svojih obitelji ispričati javno, kada već prijašnji naraštaji to nisu učinili.
Podaci: dr. Mario Bara: Prešućeni karaševski Hrvati: Karaševci u vojvođanskom dijelu Banata (Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH)
Marko Tucakov
