Što nas čeka nakon smrti? Nitko od nas ne zna kako će izgledati život nakon ovoga, niti možemo pojmiti život duše izvan tijela, budući da dok živimo na ovome svijetu sve spoznajemo i doživljavamo kroz tijelo. Ipak, znamo da je raj vječno blaženstvo, a pakao vječne muke. U Božjoj je nadležnosti odrediti tko će gdje provesti vječnost, te se svi pouzdajemo u njegovo bezgranično milosrđe. No, ne određuje Bog nasumično gdje će koga poslati, niti na njega možemo utjecati, kao što možemo na ljude kada nam je nešto potrebno. Bog je nepotkupljiv, nepodmitljiv, pravedan i prije svega milosrdan. I mi sami imamo udjela u njegovoj odluci kakva nas vječnost čeka. Kada se susretnemo s njim oči u oči, bit ćemo pitani o svojim djelima, o onome što smo učinili i što smo propustili učiniti. Tako da, koliko god ovaj život bio prolazan i kratak u odnosu na vječni, on je ipak važan, te ga ne smijemo provesti u ispraznosti, zaokupljeni prolaznim i trivijalnim stvarima, nego za vječnost živjeti već sada.
Pavlova pouka
Pitanja je bezbroj, ali Bog ništa ne traži od čovjeka, a da mu ne pomaže to ispuniti. On je bolje nego mi sami svjestan naših slabosti i mana, naših ograničenih mogućnosti. On nije strogi sudac, nego milosrdni Otac koji nam želi vječno spasenje. Ali moramo i sami dati svoj dio. Čitajući u Lukinom evanđelju kako su prošli bogataš i Lazar, plašimo se kako će s nama biti kada napustimo ovaj svijet. No, Abraham poručuje bogatašu, koji brine za svoju braću, da u Svetom pismu trebaju pronaći kako živjeti za vječnost (usp. Lk 16, 19-31). Nas ove nedjelje o tome poučava Pavao u svojoj poslanici Timoteju.
»Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima!« (1Tim 6, 11-12). Kada čitamo ove Pavlove riječi, sve se čini tako jasno i jednostavno. Ali, kada pođemo u svijet, vidimo brojne izazove koje treba svladati da bismo ostali na putu vječnosti. I tada vidimo da je odupiranje slabostima i težnja za postojanošću u vjeri i ljubavi pravi boj koji svaki čovjek treba voditi. Toliko nas toga svaki dan odvlači od pravednosti, pobožnosti, poniznosti…, tolike su situacije zbog kojih nemamo vremena biti onakvi kakvima nas Krist želi ili se toga odričemo jer nije zgodno i prikladno. Sve su to borbe u kojima možemo pobijediti ili izgubiti, ostati svjedoci svoje vjere ili je zanijekati. Što god da se dogodi, važno je nastaviti boriti se za sebe koji si vjeran Kristu, koji si onakav kakvog te Gospodin želi. Borba je vrijedna pred Bogom, svaki novi pokušaj, sav trud uložen u izgradnju sebe kao Kristovog učenika.
Ne biti kao bogataš
Prispodoba o bogatašu i Lazaru, koju Isus priča farizejima, pomalo nas straši jer se svatko pred njom zapitao je li pred Bogom kao Lazar ili kao bogataš, a mnogi se ne mogu poistovjetiti ni s jednim. No, ono što svatko od nas može jest shvatiti da su samo dvije strane kada se preselimo u vječnost. Bogataševa je greška što je cijeli život usmjerio na bogatstvo i užitke. Toliko se time zaokupio da siromaha pored svoga stola nije ni primijetio, a mogao mu je olakšati teške ovozemaljske dane. To nam je upozorenje da ne postanemo kao bogataš, slijepi za brata u potrebi, bez ljubavi i suosjećanja jer smo zaokupljeni sami sobom i svojim imetkom. Trebamo se boriti živjeti onako kako Pavao napominje Titu, tada nećemo proći kao bogataš, nego će nam Bog iskazati svoje milosrđe.
