Upravo sam stigla s dodjele zahvalnica, diploma i nagrada akcije u kojoj sam sudjelovala, a koju sam već spominjala i koju je organizirala somborska knjižnica pod nazivom Čitatron. Iskreno sam oduševljena činjenicom da je 27 ljudi, mladih i odraslih, predalo svoje čitateljske dnevnike, a još više me veseli da je postojala posebna kategorija za mlade i da je pobjednica u toj kategoriji, u samo dva mjeseca, pročitala 26 knjiga. Ima nade za nas, ako je suditi po tome da naša omladina ne bulji samo u ekrane, nego čita i knjige.
Kad smo već kod mladih ili barem mene u tom razdoblju života, jedna od želja s popisa bila je doživjeti iskustvo pustinje. No, ovoga tjedna pišem o pustinji u koju ne bih voljela otići jer se nalazi u regiji koja slovi za najnegostoljubivije mjesto na planetu Zemlji i koju često nazivaju »Vratima pakla«.
Danakilska depresija
Ako na svijetu postoji mjesto koje opravdava naziv »Vrata pakla«, onda je to zasigurno Danakilska depresija u Etiopiji. Na granici s Eritrejom i Džibutijem, u pustinjskoj regiji Afar, prostire se jedno od najnepristupačnijih i najvrelijih područja na planetu. U prosjeku, temperature rijetko padaju ispod 35°C, a u najgorim mjesecima penju se i preko pedeset. Danakil je ujedno i jedno od najnižih mjesta na Zemlji, smješteno oko 120 metara ispod razine mora, u geološkoj zoni gdje se susreću tri tektonske ploče. Drugim riječima, priroda ovdje ne miruje, već neprestano kipi, mijenja se i stvara prizore kakve nigdje drugdje nećete vidjeti.
Do Danakila se stiže letom do Mekelea ili Semere, a zatim terenskim vozilima kroz beskrajne pustinjske predjele. Samostalno putovanje ovdje nije opcija, ne samo zbog ekstremnih uvjeta, već i zato što je potrebna dozvola lokalnih Afara, kao i obavezna pratnja vodiča i naoružane zaštite. Sve to dodatno naglašava osjećaj da kročite na teritorij koji se opire čovjeku i koji ostaje vjeran sam sebi.
A onda – spektakl. U zoru, dok sunce još nije spalilo horizont, pravo je vrijeme za uspon na Erta Ale, vulkan poznat po svom jezeru lave koje neumorno ključa i podsjeća na ognjenu rijeku iz mita. Noćni uspon traje nekoliko sati, a nagrada je prizor koji oduzima dah: u tišini pustinje, pod zvijezdama, stojiš na rubu kratera i promatraš kako planet diše.
Svijetleće iskustvo
Ako je Erta Ale oličenje moći, onda je Dallol oličenje čuda. Ovaj hidrotermalni sustav izgleda kao da je netko prosuo paletu fluorescentnih boja po zemlji: žuta sumporna polja, zelena kiselinska jezera, narančaste naslage minerala. Sve izgleda nestvarno, gotovo izvanzemaljski, ali i opasno, bazeni su toliko kiseli da bi kap na koži mogla izazvati opeklinu. Oko Dallola nalazi se i Gaet’ale Pond, jezero zasićeno solju i toplinom, koje ispušta plinove zbog kojih turisti smiju prići samo uz strogi nadzor vodiča.
Slika Danakila ne bi bila potpuna bez beskrajnih slanih ravnica oko jezera Asale i Afrera. Tamo gdje horizont podrhtava od topline, a zemlja je obilježena solju i pucanjem tla, nailazite na prizore karavana, deva natovarenih solnim blokovima, koje još uvijek prelaze stotinama kilometara do tržnica u unutrašnjosti. To je trenutak kada shvatite da Danakil nije samo geološki fenomen, već i prostor u kojem ljudi stoljećima žive u skladu s nemilosrdnom prirodom.
Naravno, sve to dolazi s upozorenjima: vrućina je nesnosna, voda isparava brže nego što je možete popiti, a noći u kampu svode se na spavanje pod zvijezdama bez tuša i bez struje. Ovdje nema luksuza, osim samog luksuza da vidite ono što gotovo nitko nije vidio, a malo ih i sanja o tom.
I možda je to ono što Danakil čini tako posebnim i zbog čega me ne privlači. To nije destinacija u kojoj ćete se odmoriti, niti mjesto koje uljepšava stvarnost za posjetitelje. Ovo je surova zemlja koja ne pravi kompromis. Najpoznatije jezero lave, najneobičniji pejzaži u fluorescentnim bojama, najstrašnija vrućina i otrovni plinovi, sve to čini Danakil iskustvom koje pomiče granice.
Ima li zainteresiranih?
Gorana Koporan
