Groblje u Kuli reflektira veliku raznolikost vjera i naroda grada u središnjoj Bačkoj. Vjerske tradicije, i unutar njih nacionalne skupine, koncentrirale su posljednja zemaljska počivališta svojih članova unutar čak šest dijelova prostora za sahranjivanje kršćana, i nešto dalje, Židova. Prostor uokviren ulicama Ise Bajića, Laze Kostića i Stevana Sremca krasi groblje u kojem malo više od polovice zahvaća katolički dio, a preostali je prostor namijenjen pravoslavcima. Unutar katoličkog dijela veći je dio namijenjen za rimokatolike, a zasebna cjelina pripada Ukrajincima grkokatolicima. S druge strane Ulice Laze Kostića grobovi su Rusina grkokatolika te reformatsko-evangeličko groblje. Ulice, pak, dr. Žike Miškovića i Telečka zatvaraju prostor groblja nazarena.
Devastirana i obnovljena kapela
Središnja staza koja vodi kroz katoličko groblje otkriva nadgrobne spomenike starijeg dijela zemljišne čestice, one iz XIX. i početka XX. stoljeća, o kojima nema detaljne skrbi osim »totalnog« košenja. Središnji dio zauzima monumentalno raspelo, no pogled se nezadrživo zaustavlja na prostorno najvećem objektu na groblju, okrugloj katoličkoj kapeli velike poligonalne kupole, promjera oko 13 m i visine blizu 10 m. Od sedam ulaza jedan je zazidan, na pojedinima su vrata od kovanog željeza, a dvoja su skinuta i postavljena u unutrašnjost ove neobične ljudske građevine. Unutar nje nalaze se dvije etaže, a pogled s donje dopire do vrha krova zahvaljujući transparentnosti cijelog objekta i spušta se na četverokutnu plohu, na kojoj se nalaze, ni manje ni više, nego ljudske kosti i ostaci paljevine. Donja etaža ima pravilne nakrivljene polukružne svodove, a katove povezuju polukružne stube. Iako nema niti jednog natpisa, niti jedne grobnice, niti drugog znaka postojanja ovakve namjene objekta, podaci pokazuju da je riječ o obiteljskom mauzoleju obitelju Récsey. Bila je namijenjena za obiteljski mauzolej, možda je izgrađena 1926. godine i to od strane vrlo imućnog odvjetnika, veleposjednika i obraćenika sa židovstva na kršćanstvo dr. Edea Récseya, kako bi tu bio sahranjen on i supruga mu Friderika te 1944. godine njihova kći Sárika. Mauzolej i kripta više su puta teško provaljivani i pljačkani. Zanimljivo je da je Béla Lajta, čuveni mađarski arhitekt, dobio narudžbu i 1913. godine izradio plan za nadgrobni spomenik Récseya u stilu židovskih grobova, no on nije podignut, možda baš iz razloga što se Récsey odlučio za kršćansku obiteljsku grobnicu.
U neposrednoj blizini nalazi se klasicistička kapela iz 1888. godine, posvećena Lurdskoj Gospi, s natpisom »1927.« na tornju, što je godina obnove. Vrlo skladne je i stroge vanjštine i koristi se na svetkovinu Svih svetih. Izgrađena je »pobožnom velikodušnošću« Sándora Szakácsya, javnog bilježnika. Na njega se odnosi i natpis na ulaznom pročelju, iznad vrata, na mađarskom i njemačkom jeziku: »Bio je voljen i blagoslovljen od Boga i ljudi«.
Nacionalni sastav Kule, kada je u pitanju rimokatolički živalj, može se razaznati i putem uvida u raskošne spomenike i memorijale posvećene (brojnim) lokalnim žrtvama svih važnih događaja – prekretnica novije povijesti Mađara i Nijemaca. Tu su, kronološkim redom, obelisk »herojima Mađarske revolucije i rata za neovisnost 1848./49.«, spomenik »herojima Austro-Ugarske ubijenim u Prvom svjetskom ratu«, spomen-obilježje žrtava partizanske odmazde nad Mađarima 1944./45. te spomen-ploča Nijemcima »koji su tijekom mnogih generacija imali svoj zavičaj u Kuli i živjeli skupa s Mađarima u miru i međusobnom poštovanju«.
Hrvati na kulskom groblju i u Kuli
Najveći broj nadgrobnih spomenika koji se kao takvi mogu razaznati na katoličkom groblju pripada Mađarima, iza njih slijede Nijemci pa Hrvati, ukoliko kao element odlučivanja gledamo samo podrijetlo prezimena. Gotovo nevjerojatna je rijetkost da su pojedini epitafi napisani na hrvatskom jeziku. Na tome se groblju nalaze: pet grobnica obitelji Čačić, četiri grobnice obitelji Živko, po dvije koje pripadaju Lončarićima, Tačkovićima, Franićima, Pukićima, te po jedna obitelji Španjević, Raketić, Lacković, Radojčić, Tomašek, Vasiljković, Kurnjak, Tadić, Užar, Šimić, Krupa, Šarac, Bilanović, Alpeza, Košutić, Križanović, Klarić, Zalar, Grgurić, Rajtarović, Braković, Spahić, Kapular, Vujin, Gecan, Petreš, Tadić, Adamić, Mirčić, Suturović, Šipka, Kroflin i Benjaković. Moguće je postojanje i drugih, od žbunja nevidljivih.
Hrvata je u Kuli do poslijeratne kolonizacije bilo vrlo malo. Povjesničar dr. Mario Bara navodi poznatu kolonizaciju Kule iz svih dijelova Crne Gore, no također i da su se u njoj naseljavali ekonomski migranti iz Bosne i Hercegovine, izvan procesa savezne kolonizacije. Pretpostavka ovog autora je kako većina deklariranih Hrvata potječe od ekonomskih migranata. Godine 1949. ih je bilo u gradu 179, ali su ekonomske migracije nastavljene kako je industrija počela jačati. Najviše je Hrvata, kada se gledaju poslijeratni popisi, u Kuli popisano 1981. godine (608), a te godine po crkvenim izvorima 504 su bili rimokatolici, što je činilo oko jedne šestine svih rimokatolika u župi. Na posljednjem popisu Hrvata je bilo 162, a 2011. godine 322 Hrvata.
Životni put monsinjora Mioča
Možda najpoznatija osoba iz Kule hrvatskoga podrijetla, no po osobnom izboru i po majci mađarskoga identiteta, jest svećenik Josip Mioč (1942. – 2023.), crkveni glazbenik, višedesetljetni rektor subotičkog Paulinuma i ravnatelj subotičke Biskupijske gimnazije, papski prelat. On je svojevremeno pripovijedao kako je u razdoblju između 1950. i 1953. u Kulu došao veliki broj Hrvata, uglavnom podrijetlom iz BiH i djelomice iz Slavonije.
»Pokojni župnik u Kuli Karl Raile (1880. – 1943.) odlazio je redovito u Banja Luku na odmor. Tamo se upoznao s ocima trapistima. Na njihov je prijedlog prihvatio da će odvesti petoricu dječaka iz hrvatskih obitelji u Bačku, da ih tamo smjesti i školuje. Među trojicom koji su ostali u Kuli i tu osnovali svoje obitelji, bio je i moj otac Stanko«, svjedočio je mons. Mioč.
»Hrvata gotovo i nije bilo u Kuli u tom vremenu. Tek 1952. počelo je doseljavanje obitelji iz Bosne u novu naseobinu, poljoprivredno dobro Nova Kula, 5 km južno od Kule. Oko 1957. godine u njoj je živjelo do 1.000 Hrvata. Svake je nedjelje njih 60-100 dolazilo pješice na misu u Kulu. Propovijedi su tada bile na mađarskom i ponekad na njemačkom jeziku, te je tadašnji župnik ostavljao Hrvate nakon mise i navješćivao im evanđelje i propovijedao na hrvatskom jeziku«, kazao je on.
Dok je poljoprivredno poduzeće Kozara radilo, hrvatska kolonija je opstala u Novoj Kuli, no u osvit ratnih zbivanja, 1989. i 1990., većina se njezinih članova vratila natrag ili iselila u druge zemlje. Ostali su oni u nacionalno mješovitim brakovima u Kuli sve dok je ondašnja industrija bila funkcionalna. Poljoprivredno poduzeće prodano je 2005. godine, stanovnici Nove Kule su dobili otpremnine i u velikom se broju raselili.
Po osobnoj želji, mons. Mioč je također sahanjen u Kuli.
Marko Tucakov
