Dođite u Suboticu i otkrijte čari za koje ni njezini stanovnici ne znaju! Ravan teren omogućuje vam da na oku imate širok prostor kakav ne možete imati u vidokrugu brda ili planina, a zgrade, parkovi i drveće pokraj ceste opet vam pružaju neophodni zaklon da ne budete viđeni kada to ne želite. Uz to, pitomo stanovništvo jamac je da vas nitko neće ometati u ludom provodu.
Ovako bi, u najkraćem, mogao glasiti neki zajednički slogan delija i grobara kao poziv na huliganski turizam, koji, naravno, uključuje gratis makljažu. Od Subotičana se u tom hipotetičkom propagandnom letku ništa ne bi tražilo: ni bogata gastronomska ponuda, ni tamburaši, ni razgledanje secesijskog naslijeđa, ni vožnja fijakerom i užitak u ono malo preostalih šumaraka, ni jedrenje po zagađenom jezeru, ni posjet majmunima u Zoološkom vrtu... Jer, majmuna ima i na slobodi i njima je za provod potrebno tako malo: ulica ili park, bejzbol palica ili štangla i ono najvažnije – loša volja.
Subotica i njezina okolica, pokazalo se to i zimus a potvrdilo i u pozno ljeto, tako su postali novootkriveno mjesto hodočašća na kojem će se odvijati obred međusobnog prebijanja, makarenja i lemanja svega onoga što se nalazi u čoporu pristalica klubova koji nose crno-bijele, odnosno crveno-bijele dresove, a krici, zapomaganja i molitve tek podsjetnik da su svi oni na prvom mjestu ipak veliki vjernici i patrioti kojima su skromnost, čast, poštenje i hrabrost ideje vodilje na krhkom životnom putu. Jer, u nedjelju navečer (14. rujna), nakon nogometne utakmice Spartak – Partizan opet je – na zgražanje ljudi – odigrano »treće poluvrijeme« u kojem su se susreli stari rivali: navijači Crvene zvezde i Partizana.
Za one koji nisu izravno gledali taj »meč« kao utjeha može poslužiti da na Youtubeu, Instagramu i Facebooku postoje snimke s veoma zanimljivim detaljima. Na jednoj od njih vidi se kako čopor čovjekolikih spodoba iz nekog parka juriša prema drugom čoporu čovjekolikih spodoba, valjda s ciljem da se bratski pozdrave i zagrle. Na drugoj se snimci, pak, vidi kako jedna čovjekolika spodoba udara drugu po glavi, valjda zbog toga što se nisu mogli složiti oko toga tko je bio bolji slikar: Homer ili Beethoven. Na trećoj, ispunjenoj plamom i dimom baklji, naziremo veliku kolonu čovjekolikih spodoba kako se kreće u jednom pravcu, neznano kamo i zašto.
Na tako divljim snimkama, međutim, jasno se ne vidi što policija u tim trenutcima radi, odnosno ne radi. Ne vidi se, recimo, da koristi ono što posljednjih mjeseci inače redovito koristi ili povremeno ne koristi, poput pendreka ili suzavca, a nitko ni masovno odjednom ne skače na jednu ili drugu stranu ne znajući što ga je i otkuda snašlo niti pak povraća nakon drugog udaha.
Za divno čudo, posljedice nedjeljnog huliganskog turizma javnosti nisu poznate ni iz policijskih priopćenja. Za razliku od redovnih ili izvanrednih priopćenja o broju isključenih sudionika iz prometa zbog konzumiranja alkohola, s detaljima do posljednjeg promila, pa do onih o uzgajivačima marihuane ili švercerima iguana, o nedjeljnom izletu nasilnika – osim da ih je policija uspješno razdvojila – niti slova viška. Javnost tako može samo nagađati koliko ih je bilo (policija inače o skupovima ima u glavu precizne brojke), koliko ih je i pod kojim optužbama privedeno i pušteno niz sudove u dalju pravnu proceduru; znatiželjnici se kod poznanika zaposlenih u hitnoj pomoći ili bolnici moraju raspitivati ima li među njima ozlijeđenih i zadržanih na liječenju... I tko su uopće ta bića, zakriljena maskama i prekrivena kapuljačama? Rade li u životu što i služe li u slobodno vrijeme nečemu? Jesu li opasna za vašu djecu i kućne ljubimce ili pak idu na solfeđo, balet i u streljanu?
Zna ih, naravno, policija (a s njom i tužiteljstvo) u dušu; zna i o čemu maštaju i što sanjaju, kao što zna i tko su im novi članovi. Samo... iz nekog razloga ne želi to podijeliti s javnošću. Valjda da se ne bi neugodno iznenadila i uznemirila zbog spoznaje u kakvo se biće razvilo dojučerašnje čedo koje su svi u obitelji i susjedstvu voljeli i predviđali mu karijeru baš kao Banetu. A tko zna: možda je nedjeljni obračun bila neka vrsta nagrade: neka se djeca malo ispušu i do mile volje izdovolje u onome u čemu najviše uživaju, jer im je batinanje u posljednjih deset mjeseci bilo stalno dozirano. Može, naravno, čak i treba, ali... pamet u glavu: kad ti je najslađe – stani! Pa koja normalna budala to može izdržati!
Na koncu i jedan savjet za huligane koji u Subotici vide izletnički raj: s obzirom na iskustvo koje od zimus imate iz Žednika, to mjesto ubuduće izbjegavajte u širokom luku. Jer Žedničani, a to su i pokazali, ne staju kad im je najslađe.
Z. R.