Početkom osamdesetih u prizemlju najljepše gradske građevine, sececijske ljepotice Gradske kuće, u dijelu nekadašnje Gradske kavane počeo je s radom Degustacioni centar. Za ono vrijeme još uvijek klasičnih restorana i kavana jedan posve neobičan i nadasve moderan ugostiteljski objekt. I otvorenom postavkom kuhinjskog dijela posve transparentan svojim gastro konzumentima. Kako to najčešće biva, ovaj novitet odmah je izazvao radoznalost publike i ubrzo su Subotičani počeli redovito dolaziti na jelo pod toranj. Kako je to bilo prisjetio se Živanko Petrušić, nekadašnji uposlenik ovog subotičkog ugostiteljskog objekta:
»Ideja za otvaranje Degustacionog centra potekla je od Ratka Aleksića koji je slični objekt vidio u Milanu, pa je 1980. godine osnovan  OUR koji je pripadao TUP Paliću, također članu SOUR-a, s ciljem da promovira i prezentira proizvode koji su nastajali u svim njegovim članicama. Otuda je i naziv – Degustacioni centar. Ali, vremenom se došlo do spoznaje kako troškovi poslovanja i visina zakupa dovode u pitanje njegovu rentabilnost. Tako je nekoliko godina kasnije ovaj OUR prešao u izravnu nadležnost SOUR-a Agros, jer se ukazala potreba i za dodatnim otvaranjem ekskluzivnog restorana (na katu već postojećeg ugostiteljskog objekta). Ja sam počeo raditi 1982. godine, isprva kao blagajnik i kasnije ekonom, da bih poslije preuzeo višegodišnje vođenje ovog po mnogo čemu specifičnog lokala. Istakao bih još jednu njegovu posebnost, a to je okolnost kako se u Degustacionom nije moglo popiti piće bez obavezne konzumacije hrane«.
A gastro ponuda Degustacionog centra zbilja je bila posebna i ekskluzivna za ono vrijeme osamdesetih godina prošloga stoljeća. Jedan od zaslužnih za njihovu pripremu bio je tada još mladi, a potom i glasoviti subotički kuhar Saša Milanković.
»U kuhinji je bilo puno inovativnosti, a iz te klape kuhara potekla su i ona poznata gotova jela po kojima je 29. novembar bio toliko čuven. Za mene kao mladog kuhara sve je to predstavljalo veliki iskorak u stjecanju potrebne kulinarske vještine i budućeg iskustva u daljem radu. U donjem dijelu lokala su u ponudi bila ta brza (gotova) jela koja su bila vrlo kvalitetna unatoč svojoj nešto ranijoj pripremi, dok su se u gornjem, eksluzivnijem dijelu pripremala jela po narudžbi (a la carte). Spomenuo bih neke svoje kolege s kojima sam dijelio kuhinju: Marko First, Joška Bećak, Juca Kermenci, Magda Grof, Mara Galić, Vlada Karamatić, Csaba Fehér, Gabrijela Pekić, Sneža Kastratović, Vilika Markuš, Slobodan Žužić, Zora Panić, Milena Šešum i dr. Izdvojio bih svakako Živanka Petrušića koji zauzima posebno mjesto u razvoju ovog ugostiteljskog objekta i sveukupno ovoga našega posla na gradskom nivou.«
Dodatnu gastro atrakciju predstavljala je i slastičarnica koja se nalazila u tzv. desnom dijelu ovoga objekta (gledano od centralnog ulaska u objekt). Generacije i generacije subotičke mladeži, ali i oni stariji sugrađani i sugrađanke, rado su naručivali palačinke različitih okusa (pravljene u za ono vrijeme jednom od najsuvremenijih specijaliziranih strojeva), raznovrsne kolače i posebno jedan neobičan specijalni slatki produkt koji je nastajao doslovno od reslova ostalih slastica – tzv. čokoladne mrvice. Treba također podsjetiti da se jedno vrijeme u prostoru prednjeg dijela današnjeg MC Donaldsa, u večernjim satima vikenda, pokušalo s pokretanjem svojevrsnog disco cluba, ali nije dugo potrajalo. Ipak je dobra hrana bila primarni proizvod.   
D. P.