Jedna od definicija osvete je da je ona svjesno učinjeno zlo kao uzvrat za prije učinjeno zlo onomu koji ga je učinio, a sinonim za osvetu je i odmazda. Osveta je i jedan od najjačih motiva da se pravda uzme u svoje ruke u situacijama kada se u efikasnost zakona izgubi povjerenje, a posebno na ovim prostorima ta je pojava ukorijenjena do razine nacionalnih tradicija. Pod pojmom blažeg oblika osvete vjerojatno bi se mogao svrstati i onaj institucionalni kada se svjesno učinjeno zlo za ranije učinjeno zlo podvodi u okvire zakonskih normi koje reguliraju poželjne i nepoželjne oblike ponašanja. Svi su, naime, bar jednom u životu čuli za slučajeve da se nekome tko se zamjerio sustavu vlasti, a pritom se bavi privatnim biznisom, šalje inspekcija s ciljem da mu se u poslovanju pošto-poto nađe greška kako bi ga se kaznilo ili pak spriječilo u daljnjem obavljanju posla od kog mu ovisi egzistencija.
Na takvom institucionalnom udaru ovih su se dana našli brojni ravnatelji, profesori i nastavnici u osnovnim i srednjim školama diljem Srbije, a ova epidemija »blažeg oblika osvete« nije mimoišla ni naš grad. Javnosti je poznato da su pred početak školske godine otkaze, smjene, odnosno neprodužavanje ugovora dobili ravnatelj srednje Politehničke škole Iso Planić, ravnateljica Osnovne škole 10. oktobar Melinda Đurić Kiš i nastavnica matematike u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bajmaku Andrea Beszédes. Čak i formalno-pravni razlozi, kao što je to u slučaju ravnateljice OŠ 10. oktobar (neposjedovanje licence za ravnateljicu), upravo su iz istih razloga i više negoli upitni, a u slučajevima Planića i Beszédes oni se mogu svrstati u kategoriju besmislice i neprikrivene osvete. 
Ali, ajmo redom. Kako je Melinda Đurić Kiš, ako se inzistira na zakonitosti odluke o njenoj smjeni, mogla sedam godina biti ravnateljica u školi kada nakon najviše dvije godine za to mora pribaviti licencu? Odnosno: tko je od nadležnih pet godina spavao na radnom mjestu i tako teško oštetio nastavnike, roditelje, djecu i cjelokupni škoski sustav? I je li Melinda Đurić Kiš bila jedina ravnateljica bez licence? I hoće li i netko iz inspekcije za to odgovarati, kako i kada? Slučajevi Ise Planića i Andree Beszédes za nekoliko su nijansi problematičniji i oni će zacijelo, kada dođe do pada sadašnje vlasti, biti predmet svekolikih zanimanja ne samo obične javnosti. Jedno od pitanja vjerojatno će biti kako je moguće da (u tom trenutku jedina i pravovaljana) prijava na natječaj za ravnatelja Politehničke škole nije uzeta u obzir nego se išlo do toga da dva člana savjeta roditelja iz nepoznatih razloga u ponovljenom slučaju ne budu prisutna na sjednici kako Iso Planić (ponovno) ne bi dobio potrebnu većinu? Drugo od pitanja zacijelo će biti kako je moguće da nastavnici, koja ima Nacionalnu i Europsku oznaku kvalitete obrazovanja nakon sedamnaest godina rada ne bude produžen ugovor, odnosno: kako je moguće da joj raskid ugovora nije uručen ranije ili pak zašto nije primljena u stalni radni odnos, napose stoga što je riječ o i inače kadrovski deficitarnom radnom mjestu?
Ne treba tu ni mnogo pameti ni znanja, to se i iz aviona vidi, pa da se dođe do zaključka kako je u ova tri slučaja riječ o najobičnijoj osveti, i to iz redova partijskih ćaka raspoređenih u klupe lokalne samouprave. Iako to nitko od njih javno (u obrazloženjima) neće navesti, glavni uzrok njihovih otkaza, smjena i neproduživanja ugovora leži u tome što ili nisu bili restriktivniji prema profesorima u obustavi nastave zimus i proljetos (Iso Planić) ili su pak izašle pred studente koji su zimus pješačili do Bajmaka (Andrea Beszédes), odnosno dali im prostorije škole da u njoj prenoće (Melinda Đurić Kiš). Takvu vrstu aktivnosti partijski ćaci tretiraju kao neoprostivi grijeh, često pod obrazloženjem da »politici nije mjesto u školi«, zanemarujući jedino činjenicu da je upravo politika nerijetko ključni kriterij po kom se imenuje rukovodeći kadar u odgovojno-obrazovnim institucijama. Da, strankama zaista nije mjesto u školi. Osim jednoj sa svim pripadajućim privjescima.
Ako se išta lijepoga iz ove tužne priče može izvući, onda je to upravo ono što partijski ćaci u klupama vlasti nikada neće niti razumjeti niti doživjeti: solidarnost i potporu (107 od 107 profesora Politehničke škole podržalo Isu Planića, skupovi potpore održani i za Andreu Beszédes i za Melindu Đurić Kiš). Kada sve ovo prođe, jedna će pojava na profilima ćaka biti i više no zanimljiva za gledanje: hoće li im se iz dubine obraza na licu pojaviti crvenilo ili bljedilo? Takve pojave, međutim, za zakon nisu od presudnog značaja.
Z. R.