Ne tako davno, ima tome možda mjesec-mjesec i pol, javnost je stidljivo obaviještena da su djelatnici JKP-a Čistoća i zelenilo očistili deponij na cesti Subotica – Tavankut kod nadvožnjaka koji obilaznicom spaja granični prijelaz Kelebija – Tompa i autocestu E 75. Do tada ista ta javnost – oni s magistralne ceste iz »partera«, a oni s obilaznice s »balkona« – svakodnevno su imali priliku gledati kako građani neumorno rade na izgradnji brda od smeća kao spomenika vlastite kulture. I... činjenica je da sada otpada na spomenutoj lokaciji nema, ali je isto tako i činjenica da sve ostalo podsjeća na to da je tu sve donedavno bila. Jer, prizor, najblaže rečeno, podsjeća na onaj kada se ruši dotrajala i zapuštena zgrada, a onda se majstori iz nepoznatih razloga više ne pojave. Što se »majstora« tiče – riječ je o Čistoći i zelenilu – njima se nema što zamjeriti: svoj dio posla su odradili tako što su uz cestu nagurali brdo zemlje, koja, skupa s nepokošenom travom, zaklanja pogled na još veće ruglo koje je predugo tamo raslo. Tko bi nakon njih trebao doći i kultivirati teren kod nas je oduvijek vječno pitanje: Putevi Srbije ili netko od komunalnih poduzeća u nadležnosti lokalne samouprave? Dok se odgovor na to pitanje ne nađe, mi ćemo i dalje imati sliku na kakvu smo navikli duž cesta širom našeg atara, ali i države općenito: sliku cesta uz koje nesmetano rastu korovi svih vrsta i divlje raslinje, što u onima koji u svom egu raspolažu kakvom-takvom savješću izaziva osjećaj sramote što živiš tu gdje živiš jer vidiš ono što ne vidiš u uređenim društvima.
Ali, tek kada čovjek pokuša razmisliti o tome koji je već ovo slučaj uklanjanja divljeg deponija i kada shvati da je to bezuspješno, dohvati se društvenih mreža i sjeti se već zaboravljenih vijesti da su isti takvi pothvati – i to samo tri-četiri godine unazad – rađeni u Mišićevu, Gornjem Tavankutu, između Žednika i Đurđina, u Kelebijskoj šumi, kod Zorke... i tako dok ne naletite na vijest RTV-a Pannon od prije tri godine da je u Subotici u posljednjih 15 godina očišćeno 40 divljih deponija i za to utrošeno 18 milijuna dinara (oko 150.000 eura!). Pa na razliku od te tri godine dodate još one kojih se i sami sjećate i za svaku od njih dodate još po milijun-dva dinara vidjet će o kakvim se štetnicima radi. Jer, u konačnici, sav taj novac plaćen je iz novčarki građana koji pune proračun i za ovakvu vrstu rasipništva.
Nakon što ga prođe prvi bijes čovjeku u ovakvim situacijama na um prvo na pamet padne pitanje zašto se počinitelji ovakvih nepodopština ne kazne da bi nakon toga uslijedio novi val gnjeva: što radi komunalna policija, a ako treba i u koordinaciji s pripadnicima Ministarstva unutarnjih poslova? Zna li uopće netko nekoga tko je u posljednjih dvadeset godina platio kaznu za bačeni opušak ili praznu bocu na ulici, a kamoli za punu prikolicu izbačenog smeća na mjestu koje za to nije predviđeno? Postoje li uopće kazne predviđene za to?
Postoje, naravno, i predviđene su Zakonom o odlaganju otpada i kreću se od 5.000 do 50.000 dinara, a za poduzeća i pravne osobe od milijun i pol do tri milijuna dinara. Problem je, međutim, u tome što je riječ isključivo o mrtvom slovu na papiru koji služi jedino tome da se u teoriji zadovolje standardi koji važe u Europskoj uniji, čija bismo i mi htjeli postati članica pod uvjetom da se u praksi ništa ne mijenja. Olakotna okolnost za sve ljubitelje smeća u prirodi je i ta što je našim Zakonom o odlaganju otpada mogućnost izricanja kazne počinitelju predviđena ukoliko je neposredno uhvaćen u sramnom djelu. S obzirom na intenzitet energije koju djelatnici komunalne policije dnevno utroše za obavljanje aktivnosti koje su im u opisu posla dolazimo do formule koja nam daje egzaktan podatak o tome koliko je kazni ispisano, a kao dokaz možemo priložiti podatke koje smo iznijeli u ranijem dijelu teksta. Pojednostavljeno: što je broj kazni manji, visina brda smeća ovisi o energiji njihovih ljubitelja ili pak u najboljem slučaju o njihovoj volji za obavljanje takvih »poslova«.
Naravno, nije sve u udarcima po džepu. Razvijena društva predviđaju i druge mjere koje su u praksi kod nas u ravni znanstvene fantastike. Predviđaju, naime, i zatvorske kazne ili pak obavljanje društveno korisnog rada, uključujući i onaj na »čišćenju terena«, odnosno svakodnevno skupljanje otpadaka s mjesta koja nisu predviđena za to. Ona najuređenija, a kilometarski bliska nam Slovenija odnedavno slovi za najčistiju zemlju svijeta (!), zacijelo – osim zakona, uredaba, kamera i revnosnih djelatnika... – ima predviđen i edukativni program kako bi se podigla svijest o tako jednostavnoj činjenici da je i zdravije i ljepše živjeti u čistom okolišu, a koji se još od malih nogu provodi u odgojno-obrazovnim ustanovama. Kod nas... pa vidite i sami: dok brdo smeća ne naraste do nepodnošljivih visina ili dok malobrojni aktivisti rade sizifovski posao, orangutani gledaju. I čekaju.
Z. R.