Od 1. rujna bit će nam lakše, da ne kažem jeftinije. A kako i ne bi bilo kada će pojeftiniti 3.000 proizvoda u trgovinskim lancima u kojima nas besramno kradu na maržama, smanjit će se kamatne stope na kredite, bit će popusta na cijenu električne energije, a pojeftinit će i ogrjevno drvo. I tu nije kraj. Za ostatak morat ćemo se srpjeti još petnaestak dana. Ekonomske mjere objavljene su dok i dalje traju višemjesečni prosvjedi i nasilje na ulicama, dok predsjednik poziva na dijalog, pa se mogu tumačiti i kao pokušaj da se malo odobrovolji nezadovoljan narod. Nažalost, popusti se ipak pamte kratko dok osjećaj nepravde, podjela i nesigurnosti traje mnogo duže.
Ekonomija, naravno, ima svoju logiku brojki. Prosječna plaća u Srbiji premašila je 110.000 dinara. Na prvi pogled – dobro zvuči. Ali medijalna zarada, ona koja preciznije otkriva koliko ljudi zaista zarađuju, iznosi 87.000 dinara. Polovica zaposlenih stala je upravo tu ili ispod toga.
Neće 1. rujna biti samo dan od kojeg bi trebali imati jeftiniju košaricu u trgovini, već i dan kada će početi nova školska godina. Ali ova će ipak biti drugačija. Nastavlja se na prošlu koja je završena u najmanju ruku turbulentno, ali napetosti, prosvjedi i podjele traju, dijele se otkazi prosvjetnim radnicima, što će biti izazov i za školsku godinu koja službeno počinje za nekoliko dana. O studentskoj godini da i ne govorim.
Jeste da rujan donosi popuste, ali i podsjetnik da ono što je stvarno skupo – društveno nepovjerenje i podjele – nema cijenu na akciji. 
Z. V.