Srbija je država koja je najbolje u Europi, a možda čak i u svijetu, regulirala pitanje nacionalnih manjina.
Ovu rečenicu, koja nije plod inspiracije doljepotpisanoga nego »kopipejstovanje« aktualnog ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Deme Berishe prilikom njegova nedavna boravka u Subotici, građani su u posljednjih tridesetak godina čuli nebrojeno puta i zacijelo je mnogi znaju i napamet. Ova rečenica – budući da nije potkrijepljena nijednim konkretnim podatkom ili pak usporedbom sa stanjem prava nacionalnih manjina u Europi, »a možda čak i u svijetu« – suštinski je jedna najobičnija floskula, a po svojoj formi najbolje ju je upotrijebiti na satovima materinskog jezika kada se u okviru stilskih figura obrađuje hiperbola.
Da u pustom samohvastanju Berisha ne bi ostao sâm potrudio se i jedan od njegovih tadašnjih domaćina, gradonačelnik Subotice Stevan Bakić javnosti do tada malo poznatom činjenicom da u ovom gradu živi više od dvadeset manjinskih nacionalnih zajednica, od kojih, svaka za sebe, »predstavlja jednu nijansu u širokom i raskošnom multietničkom spektru koji mi brižljivo čuvamo i branimo«. Uklapajući se u u fiktivnu sliku naj-najreguliranja pitanja nacionalnih manjina, »možda čak i u svijetu«, gradonačelnik je naveo da je »uvođenjem bunjevačkog jezika i pisma u službenu uporabu učinjen veliki demokratski iskorak za ovu zajednicu«. Ništa struka (jezikoslovlje), ništa logika (povezana s jezikoslovljem), samo isprazna politika.
I sva ova vojvodoserdarska retorika u »situaciji koja nalaže koncentraciju«. Možda zbog toga što tada još nije bio na sadašnjoj dužnosti, Demo Berisha nije čuo da je upravo jedan od domaćina mu došao do spoznaje da su »ustaše ponovno među nama« koju je zimus predočio javnosti na Banijskom prelu. Gdje su, koliko ih je, što s njima i jesu li u međuvremenu nestali Berishu očito nije zanimalo iako je riječ o gradu s više od dvadeset manjinskih nacionalnih zajednica koje, svaka za sebe, »predstavljaju jednu nijansu u širokom i raskošnom multietničkom spektru«. Javnosti ostaje nepoznato jesu li Berisha i njegov domaćin možda iza zatvorenih vrata razgovarali o ulozi i značaju Baje Malog Knindže u »čuvanju i obrani« više od dvadeset nacionalnih zajednica prilikom njegovih nekoliko koncerata u Subotici baš kao što bi se isto pitanje moglo postaviti i kada je riječ o muralima i grafitima posvećenih Ratku Mladiću na zidovima subotičkih zgrada. Budući da je riječ o estradnoj zvijezdi najvišeg umjetničkog kova, domaćin i gost vjerojatno su se složili (a ako o tome nisu razgovarali, onda bi se moguće složili) u mišljenju da je prošlogodišnji koncert Jelene Karleuše u povodu Dana grada ne samo zlatna latica u buketu nacionalnih zajednica koje ovdje žive nego i njihovo duhovno obogaćenje s dalekosežnim učincima.
A kako je već bio to što jeste, Berisha se zacijelo slaže i s tim da je gostovanje Dragoslava Bokana u Gradskoj kući prilikom nedavnog obilježavanja tragedije i egzodusa Srba iz Hrvatske najbolji mogući način započinjanja društvenog dijaloga u sredini u kojoj živi više od dvadeset nacionalnih zajednica, bez obzira na to što se dovođenju takvog gosta – istina, kao građani a ne kao predstavnici nacionalnih zajednica – javno usprotivio nemali broj Subotičana. S obzirom na to da se dogodilo kasnije, Demo Berisha je možda jedino preko društvenih mreža mogao vidjeti (i čuti) sliku od prije nekoliko dana: dok okupljeni prosvjednici ispred prostorija Srpske napredne stranke (SNS) šesnaestominutnom tišinom odaju počast prošlogodišnjim žrtvama nadstrešnice u Novom Sadu iza kordona policije pristalice SNS-a s razglasa puštaju pacifističku pjesmu pod naslovom Ko to kaže, ko to laže.
Zna, naravno, Demo Berisha kod koga je i zašto je došao. Zna, naravno, i Berisha i domaćin mu da se u ovakvim vremenima za gašenje društvenog požara kod nas rabi najteža verbalna artiljerija: patriotizam pomiješan s nacionalizmom, a u sredinama kao što je Subotica i pričom o najvećim pravima nacionalnih manjina u Europi, »a možda čak i u svijetu«. Međutim, ministar i domaćin mu ili ne znaju ili se prave da ne znaju (što je u konačnici isto) da izborom takve retorike, koja je u suštoj suprotnosti s onim što rade ili čemu svjedoče, umjesto vode koriste ulje. I sve to samo da bi izbjegli ono što im je sve vrijeme pri ruci: činjenice i argumente za ili protiv njih, bilo da je riječ o stvarnom stanju prava nacionalnih manjina i stupnju dosegnutog društvenog dijaloga kod nas ili pak odgovor na tako jednostavno pitanje kao što je »tko je odgovoran za ubojstvo šesnaest ljudi u Novom Sadu«?
Z. R.