Slavimo Veliku Gospu, onu koja je svojom skromnošću i jednostavnošću zaslužila najveću ulogu koju smrtni čovjek može imati u povijesti spasenja, te tako zavrijedila i biti uznesena na Nebo.
Potpuno predana volji Božjoj
Svetkovina Marijina Uznesenja na Nebo sažima u sebi sve ono što je ona bila, i sve ono što iz njenog života tijekom godine kroz blagdane slavimo. Bila je ono što više nitko nikada ne može postati, majka Kristova, ali istovremeno skromna i jednostavna, potpuno predana volji Božjoj. Iako joj je iskazana čast kakvoj se nitko više od ljudskog roda ne može nadati, ona ostaje uzor poniznosti i pouzdanja u Božju providnost. Trenutak naviještenja ogledalo je Marijinog poniznog služenja s potpunom oslonjenošću na Boga, a kao nagrada dolazi uznesenje koje sada slavimo.
U njezinom hvalospjevu, koji izgovara kada dolazi Elizabeti s radosnom viješću da će postati majkom Spasiteljevom, pronalazimo sve što treba i danas imati na umu i po čemu treba živjeti. Prije svega, ona se smatra neznatnom službenicom i svjesna je da Bog po njoj čini velika djela. Ali ne bi tako bilo da nije pristala biti službenica Gospodnja i dopustila da se po njoj ostvari riječ Božja. I čini se u prvi mah kako nije neobično prihvatiti takvu Božju ponudu, pa tko bi je odbio. No, ako malo promislimo o svim okolnostima Marijina života, vidimo da je iz ljudske perspektive prihvaćanje Božje ponude ludost. Židovski zakon predviđao je kamenovanje za djevojku koja je trudna a nije se udala. S druge strane, ako bi to čak i uspjela prikriti, što će reći njezin zaručnik na njezinu trudnoću. Josip je i želi ostaviti, što je, opet iz ljudske perspektive, potpuno razumljivo. Bogata Izraelova povijest pokazuje da Bog čuva one koji su mu vjerni, da svoje službenike ne ostavlja same. Pa se tako i Marija potpuno predaje u Božje ruke, sa sigurnošću da će on biti uz nju jer mu ostaje vjerna službenica. Tako je i bilo. Iako njezin život kao majke Kristove nije bio lak, Bog je sve vodio i uredio tako da zaštiti svoga Sina i njegovu majku.
Uzor i zagovornica
Marija već na početku svoje uloge u povijesti spasenja shvaća veličinu Božje milosti koja joj je iskazana, zato hvali i slavi Gospodina: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje« (Lk 1,46b-48a). Koliko puta smo i sami bili svjesni veličanstvenih Božjih djela u svome životu, koliko puta smo prepoznali njegovo djelovanje oko nas, čak i po nama, tada smo trebali i sami veličati Gospodina za ta velika djela. Čak i kada nismo svjesni veličine njegova djelovanja, kada ne prepoznajemo znakove njegove prisutnosti i zaštite, i tada ga trebamo slaviti i veličati ga, jer Bog je s nama i kada ga ne prepoznajemo. On ne napušta službenike svoje, već čovjek u svojoj grješnosti napusti Boga. »Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.« (Lk 1,50). Bog ostaje dovijeka vjeran svojim obećanjima, ostaje uvijek uz one koji ostaju uz njega, koji žele, kao Marija, biti njegovi službenici, potpuno se predajući u njegove ruke, pouzdajući se u njegovu ljubav i dobrotu.
Marijina skromnost i potpuno predanje stavili su je na posebno mjesto u povijesti spasenja, a ljudima je ostala kao najvrjedniji uzor u vjeri te najveća zagovornica u potrebama. Stoga, nemojmo je promatrati samo kao zagovornicu, već učimo od nje kako se živi oslonjen na Božju providnost.
