Koliko često razmišljamo o vječnosti? Koliko se često zapitamo što nas čeka nakon ovoga života ili što će biti kada Gospodin ponovno dođe? Razmišljamo li o svojoj vjeri, koliko je snažna, je li istinska, iz dubine našeg bića, ili tek formalna, ona koja se lako poljulja? Mnogo toga je o čemu kršćanin treba razmišljati i na čemu treba raditi, ali ponekad nas svakodnevne obveze i problemi udaljavaju od onoga što nam treba biti najvažnije, od Boga. Zato nas njegova riječ stalno podsjeća na to što nam kao vjernicima treba biti važno, kako se izgrađivati i rasti u vjeri, te na čega treba posebno obratiti pozornost.
Vjera na kušnji
Poslanica Hebrejima podsjeća nas ove nedjelje na vjeru Abrahama i njegovih potomaka (usp. Heb 11,1-2.8-19). Abraham je bio Bogu poslušan, činio je sve što je Bog od njega zatražio, iako je to, ljudskim očima gledano, bilo suviše teško, ponekad i besmisleno. No, Abraham je vjerovao, te nije preispitivao Božje odluke i zahtjeve, nego je činio kako mu je rečeno. Samo čovjek snažne vjere može cijeli svoj život staviti u Božje ruke i dopustiti Bogu da ga vodi.
Božja volja ponekad se čini apsurdnom, ponekad se čini suviše teškom i zahtjevnom. Ipak, Abraham ni u takvim trenucima ne dovodi u pitanje svoju poslušnost, nego čini kako Bog zahtijeva. I kada bi većina odustala, on nije, poslušan je do te mjere da je spremna žrtvovati i svog sina, jer Bog to traži. Iako se ovaj zahtjev čini potpuno suprotnim ranije dobivenim obećanjima. Abraham zna da Bog ima plan i da on nikad ne prekrši obećanje, zato, iako mu je to bilo s ljudske strane izuzetno teško, odlučuje poslušati Božji zahtjev i učiniti kako je traženo. No, to je bila samo provjera Abrahamove vjere, ispit koji je položio. Izak ostaje na životu, a dano obećanje ispunjeno. No ono još vrjednije, Bog ga je nagradio u vječnosti.
Pisac Poslanice Hebrejima kaže: »Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.« (Heb 11,1). Tko vjeruje ne sumnja, ne preispituje Božje zahtjeve, ne dvoji kada je u pitanju vršenje Božje volje. Jer, u vjeri je siguran da sve što Bog obećava ispunjava, siguran je da će za svoju vjeru baštiniti nagradu u vječnosti. Sve ovozemaljsko prolazi, sve naše neostvarene želje i neispunjeni snovi gube vrijednost pred vrijednošću onoga što nas čeka jednom kad se preselimo s ovoga svijeta kod Boga. On će tada nagraditi našu vjernost, naše povjerenje u njegovu volju.
Većina nas je imala tu milost da smo odgajani u vjeri od samog početka. Upoznali smo Isusa, primili sakramente. Našem vjerskom znanju nema se što zamjeriti, a je li tako i s našom vjerom? Ponekad život teče tako da je lako vjerovati, jer nikakvim izvanrednim okolnostima nismo stavljeni na kušnju. No, dođe vrijeme kada sve ide onako kako nismo željeli, kada se čini da je Bog daleko i da naše molitve do njega ne dopiru. Tada je vjera na ispitu, jer sumnja u Boga raste. Osjećamo se napušteno i razočarano. Sjetimo se tada Abrahama, sjetimo se i Isusa koji se isto tako osjećao dok umire na križu. Bog je tu, vodi nas putem koji je za nas najbolji, čuva nas od nekog većeg zla, brine za našu vječnost, jer to često sami nismo u stanju. Baš tada kada sve izgleda besmisleno i preteško, s najvećom vjerom treba svoj život predati u Božje ruke i pustiti mu da nas on vodi, kao što je učinio Abraham. Snaga vjere pokazuje se onda kad svijet kaže da se vjerovati ne isplati, jer Bog je uvijek tu.
