Prva od seoskih dužijanci održana je u nedjelju, 6. srpnja, u Bajmaku, mjestu u kojem tamošnja hrvatska zajednica ovu žetvenu manifestaciju slavi u kontinuitetu 31 godinu. U okviru svete mise u crkvi sv. Petra i Pavla, koju je predvodio preč. Róbert Erhard, u znak zahvale za ovogodišnju žetvu kruh od novog žita na oltar su prinijeli bajmački veliki bandaš i bandašica Matej Nović i Dora Gabrić, te mali bandaš i bandašica Ana Nović i Stefan Babić.
Neprocjenjiva uloga obitelji Petreš
Dužijanca u Bajmaku proslavljala se u nekoliko navrata i prije 1994. godine, no od tada ona se održava u kontinuitetu, i to prije svega zahvaljujući obitelji Petreš – Nikoli i Mariji, a potom i mlađim naraštajima iz bajmačke župe, koji su se uključili u organizaciju, poput vjeroučiteljice Mirele Varga i Danijele Petreš, snahe Petrešovih.
Nikola Petreš je za naš tjednik ispričao kako je sve počelo i kako se uspješno održalo punih tri desetljeća:
»Dolaskom vlč. Ivice Prćića 1994. godine u Bajmak poželio je da se napravi Dužijanca. Sastavljeno je Pastoralno vijeće i počeli smo s njezinim organiziranjem. Budući da nismo imali iskustva, došli su nam stariji i djeca iz Tavankuta koji su nas naučili kako se pletu vinci te svemu ostalom. Prve tri godine tu su bila samo mala djeca, no dolaskom vjeroučiteljice Mirele uključeni su i učenici s vjeronauka, njih oko 15, od kojih su vremenom birani bandaši i bandašice. Bio sam u Predsjedništvu KPD-a Jedinstvo – Egység i uvijek sam im nabavljao svilu za Dužijancu. Moram reći da sam najveću pohvalu za organizaciju ove manifestacije dobio od pokojnog mons. dr. Andrije Kopilovića koji je rekao da je bio na toliko dužijanci, ali nigdje nije vidio da oni koji su obučeni u nošnje nisu bili članovi nekog folklornog društva, da su se svi pričestili i svi su imali neki zadatak. Rekao je da su mu najljepše od svih dužijanci na kojima je bio bile one u Bajmaku«.
Petreš nam je opisao i kako u njihovom domu izgledaju pripreme za Dužijancu:
»Deset dana prije proslave, traktorom s prikolicom se ode na našu njivu, imamo jednog koji nakosi žito, koje moja žena porukoveta, pa donesu po 30 snopova koji se skinu u naš podrum. Potom dolaze djeca, njih oko 20, koja u holu čiste žito. Nakon oko tri sata čišćenja počastimo ih kolačima koje nekad moja žena ispeče, nekad ih donesu roditelji, a bilo je i da sam ja ispekao stotinjak palačinki. Kad se žito očisti, počinje pletenje. Pletu se vinci za fijakere, za bandašov šešir, pa za kićenje bandašove i bandašicine kućne kapije«, navodi on i na koncu ističe:
»Hvala Bogu što imam takvu snahu koja je prihvatila sve ove običaje, kao i poslove oko organiziranja naše Dužijance koje smo do sada radili u našoj obitelji. Da nije nje, više ne bi moglo ovako«.
U bajmačkoj Dužijanci još od 1999. godine sudjeluje Bajmačanka, vjeroučiteljica Mirela Varga, koja se u njezinu organizaciju uključila negdje 2005. godine.
»Tada sam sve oko organizacije preuzela od tadašnje vjeroučiteljice Ivane Lazić, znači sve što se ticalo djece sudionika, pjevanja na misi. Zatim, tu je čišćenje žita što radimo kod obitelji Petreš, nakon čega pripremamo kraljice, koje imamo od prošle godine i koje osim na Dove pjevaju i na Dužijanci. Tekstove preuzimam od raznih autora, a posebno sam ponosna na pjesmu koju pjevaju u tri glasa i u tome nam pomaže mladi orguljaš Csaba Bartos. Što se tiče nošnji, nabavljamo ih s raznih strana, nekad je bilo i iz Đurđina, Žednika, Subotice, a ove godine smo pola dobili od KPD-a Jedinstvo – Egység, dio je moja nošnja, zatim od Petreša te od Lize Vuković. U oblačenje djece uključeno je više ljudi, među kojima su bivši bandaši i bandašice, roditelji«, navodi Mirela Varga.
Uz sav trud, entuzijazam, ustrajnost i ljubav koje obitelj Petreš ulaže u organizaciju bajmačke Dužijance, važno je istaknuti da ju oni, budući da nema zainteresiranih sponzora, sve ove godine financiraju s polovinom troškova, dok drugu polovinu osigurava mjesna crkva.
Dužijanca – čuvar identiteta i jezika
U okviru misnog slavlja preč. Róbert Erhard u svojoj je propovijedi, među ostalim, istaknuo značaj njegovanja i čuvanja svog materinskog jezika, dijelom i kroz očuvanje običaja, u ovom slučaju sudjelovanjem u proslavi Dužijance.
»Nije isto sačuvati svoj nacionalni identitet, svoj materinski jezik izvan granica ili njime se služiti u matičnoj zemlji. A vi ste to sačuvali i održali jer se identitet i jezik usađuju upravo na ovakav način. Da se mladi i djeca obuku u narodne nošnje i time svjedoče, odnosno potvrđuju bilo gdje da odu, da pripadaju svom narodu i kako njihov jezik nitko od njih neće oduzeti. Dok mi ovdje u Bačkoj, Vojvodini – u Bajmaku, Subotici, Žedniku, Đurđinu, Mirgešu, Tavankutu i gdjegod budemo slavili Dužijancu u svojim prekrasnim narodnim nošnjama i u biti, osjećaju jezika naroda i pripadnosti, to nadvisuje sve drugo«, istaknuo je preč. Erhard.
Nakon mise, u župnim prostorijama priređena je tzv. čast posli mise, gdje se među ostalim mogla pogledati izložba slika s dosadašnjih bajmačkih dužijanci.
»Nije za svaku dosadašnju Dužijancu napravljena nova slika, znalo se dogoditi da i po tri-četiri godine nosimo istu na kojoj piše ‘Župa sv. Petar i Pavao’ ili ‘Dužijanca Bajmok’, ali bez godine. Ovdje je najstarija iz ‘89., no ima i starijih ali ih nismo našli. Također, tu je izložena i nošnja stara skoro sto godina koja je u mom vlasništvu, te nošnja šivena za mog supruga. Tu su i slike od slame koje su izradile žene i djeca, kao i postavka risarskog doručka, otkosa i kose«, navela je jedna od organizatorica bajmačke Dužijance Danijela Petreš.
Ovom su prigodom mladi u nošnji u dvorištu župe odigrali kolo, gdje je navečer održano Bandašicino kolo.
I. Petrekanić Sič
