Proteklog vikenda u Subotici i Đurđinu održana je Dužijanca malenih, kojom i naši najmlađi, djeca zahvaljuju Bogu za novo žito i hranu koju nam daje. Posebna je to manifestacija, najviše po tome jer su njezini sudionici djeca, oni koji ovo trebaju naučiti, zavoljeti i nastaviti po uzoru na svoje pretke. I znate što – baš im dobro ide. Naravno, Dužijanca malenih ima i svoje osobenosti, pa je i za očekivati da će slavlje Dužijance malenih biti prilagođeno baš malenima. No, ono što joj je zajedničko s »velikom« Dužijancom jest da su centralne ličnosti bandaš i bandašica, doduše mali bandaš i mala bandašica. Razumljivo, zar ne?
Tko su ovogodišnji mali bandaš i mala bandašica, pročitajte na Hrckovim stranicama.
Ovogodišnja mala bandašica je Sara Vojnić Hajduk, a mali bandaš je Ivan Vukov. Oboje iz Subotice.
Sara Vojnić Hajduk, mala bandašica
Sara Vojnić Hajduk završila je 3. razred OŠ Ivan Milutinović u Subotici. Živi u peteročlanoj obitelji s mamom Biljanom i tatom Sašom te starijim sestrama Dunjom (21 godina) i Lanom (18 godina). Dok razgovaramo ne skida osmijeh. To joj je zaštitni znak, a posebice sada kad je mala bandašica jer ispunjava je velika radost i ponos. Ne krije da se pomalo i nadala da će upravo ona biti mala bandašica, a kada joj se želja ostvarila bila je oduševljena. Za ovogodišnju Dužijancu malenih bila je obučena u jedan stari i veoma lijep šling (bijela nošnja) koji je za nju uredila jedna starija žena s velikim iskustvom i znanjem. Nije jednostavno i lako biti obučen u nošnju, posebice ako imaš više podsuknji na sebi koje su uštirkane i kad trebaš hodati u bunjevačkim papučicama, upoznala nas je Sara. Ona sve to zna jer se već nekoliko godina oblači u nošnju. Igra ona i folklor u HKC-u Bunjevačko kolo u Subotici već tri godine. Pleše i u Plesnom studiju Boombox te pjeva u Dječjem zboru Raspjevane zvjezdice u HGU-u Festival bunjevački pisama. Ali sve to ne može se usporediti s ovom ulogom koja joj je sada povjerena. Skupa s Ivanom bit će centralna ličnost na Dužijanci malenih. Oni će prinijeti darove na oltar, kruh. Čitat će i čitanje. Velika je to zadaća. Prednjačili su oni i u igricama koje su održane u Đurđinu, dan prije Dužijance malenih, u kojima su pokazali ne samo umješnost već i znanje o risu.
Ivan Vukov, mali bandaš
Ivan Vukov je također završio treći razred OŠ Matko Vuković u Subotici. Nastavu pohađa na hrvatskom jeziku. Dolazi iz katedralne župe svete Terezije Avilske u Subotici. Posljednje je, četvrto dijete Tomislava i Željke Vukov. Ima stariju sestru Luciju (20) i stariju braću Martina (18) i Jakova (14). Ivan igra folklor u HKC-u Bunjevačko kolo. Pohađa nižu glazbenu školu gdje svira primicu u klasi profesorice Mire Temunović, a član je i dječjeg zbora Raspjevane zvjezdice koji vodi Marina Piuković pri HGU-u Festival bunjevački pisama.
Ivan je jedno specifično i veoma drago dijete. Od rođenja, točnije od 7. mjeseca života se oblači u nošnju i skupa sa svim članovima obitelji sudjeluje u ovoj za sve nas važnoj manifestaciji i tradiciji. To zato jer je u zimu rođen pa je morao čekati ljeto da dospije na Dužijancu.
Inače, već se bio pitao tko će ove godine biti mali bandaš. Zna on da su to obično prvopričesnici, baš kao što je i on ove godine. A kad su ih posjetili doma i pitali ga želi li biti mali bandaš, bez razmišljanja je i s puno radosti odmah prihvatio. Prije svega jer je to čast, a i jer je i želio biti. Nekada su, kaže Ivan, naši stari ručno kosili žito, kosom a ne strojevima. To nije bio nimalo lak posao. Zato im on sad od srca na tome zahvaljuje i želi nastaviti njihovim stopama. Uzor mu je i njegov stariji brat Martin koji je čuvar Božjeg groba što i sam Ivan želi postati.
I tako je razgovor sa Sarom i Ivanom bio veoma ugodan. Mislila sam ih pitati i što vole čitati, čega se igrati, što vole jesti, što će postati kad odrastu i mnogo toga drugog, no oni su svaki puta vraćali priču na Dužijancu malenih i s velikim sjajem u očima govorili o tradiciji, risu, žitu, zahvali Bogu, nošnji i slično. Kako je ohrabrujuće i poticajno biti u društvu ovakve djece, djece koja s velikim ponosom nastavljaju stopama starijih. Dok je nama njih, djece poput Sare i Ivana, nemamo se čega bojati. Neće umrijeti naša grana, a ni njeni običaji.
B. I.
