Crkva ove nedjelje slavi svetkovinu sv. Petra i Pavla, dvaju apostolskih velikana. Prvi je vjerni Isusov učenik koji se među dvanaestoricom isticao svojom vjerom, gorljivošću i iskrenošću, te zaslužio mjesto apostolskog prvaka, a drugi nikada nije upoznao Isusa, ali čudesnim obraćenjem postaje jedan od najvećih širitelja Radosne vijesti. Životni put ova dva svetačka velikana mnogo se razlikovao, ali im je put do svetosti bio gotovo isti. Kristovo poslanje shvatili su kao svoj jedini životni program, od kojega nisu odstupali čak ni onda kada im je život bio u pitanju, pa su tako i završili svoj hod ovim svijetom prolijevajući krv za Krista.
Petar i Pavao
Spominjući se Petra i Pavla, Crkva slavi sve ono što su oni činili za Krista i Božji narod. Iako potpuno različiti, jednako su veliki po svojoj vjeri i svom svjedočanstvu. A dok gledamo na njihove početke zapitali bismo se kako baš oni, toliko nesavršeni, u nekim situacijama nedostojni veličine o kojoj danas govorimo, postaju sveci. Petar je bio običan ribar, to je uvijek bio niži sloj ljudi, neobrazovan, bez manira. I dok je bio među dvanaestoricom često ishitren, nespretan u svojim izjavama, i povrh svega jedini za kojeg Evanđelje piše da je zatajio Isusa, a držao se kao najvjerniji. S druge strane imamo Pavla, koji je bio zakleti Židov, žestoki protivnik te nove struje koju je pokrenuo, za njega neki tamo Isus. Kao i svi učeni Židovi, smatrao je kršćane nekom sektom koja treba nestati, te na tome i radi, progoni ih, želi njihova pogubljenja. Kako surovo, rekli bismo danas, što je sveto u životu takovog čovjeka? Ali Bog je onaj koji može mijenjati ljudsko srce, onaj koji traži suradnike, i onoga tko želi surađivati preobražava tako da postaje dostojan poslanja koje mu se povjerava. Tako Pavao na čudesan način, baš kada je krenuo u novi progon kršćana, susreće Krista i od tada više nije onaj stari. Ostaje gorljiv u borbi za svoju vjeru, ali sada zna da je vjera u Krista ispravna, te ostatak svoga života posvećuje Evanđelju. Tako obojica, i Petar i Pavao, iako različitim putevima, dolaze do istog, da Isusove riječi nemaju alternativu: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28,19-20). Ova zapovijed postaje njihov životni program od kojega ne odstupaju, pa ni kad ih zatvaraju u tamnice i izriču smrtne kazne.
Uzori
Tako Petar i Pavao kao nesavršeni ljudi, ali potpuno predani Kristu i Evanđelju postaju uzori u kršćanskom načinu života, jednako veliki i značajni kroz cijelu povijest Crkve. Njihova snažna vjera postaje inspiracija generacijama vjernika, koji se, svatko u svom vremenu, suočavaju s različitim teškoćama kada žele društvo oduševiti za Krista. Na njihovom primjeru vidimo i da Krist ne gleda na ono što ljudi gledaju, on ne osuđuje čovjekove mane i slabosti, nego pomaže čovjeku da ih prevlada u suradnji s Njim. Kad netko prihvati Krista kao svoga Učitelja i stavi mu se potpuno na raspolaganje, On s tim čovjekom učini velika djela, njegova ljubav po malom slabom čovjeku postaje vidljiva u svijetu. Ni Petar ni Pavao sami po sebi ne bi mogli postati svetački velikani da se nisu otvorili djelovanju Duha i predali u ruke Kristu. Isus i za nas ima važne zadaće u današnjem vremenu, ali da bi se to moglo ostvariti trebamo mu se predati, željeti surađivati s Duhom koji će nas upućivati kako da ostvarimo ono što je naše poslanje.
