U etno kući Mali Bodrog u Monoštoru održan je međunarodni okrugli stol »O Šokcima je rič«, u organizaciji Udruge građana Urbani Šokci, na kojem je promoviran peti zbornik radova o kulturi Hrvata u Podunavlju. Radovi u zborniku dolaze iz različitih područja, ali su izuzetno važni i korisni s aspekta očuvanja kulturne baštine Šokaca, smatra Silvija Ćurak, docentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, pročelnica odsjeka za hrvatski jezik i književnost. 
»Drago mi je što peti put predstavljamo zbornik radova, imamo već četiri zbornika O Šokcima je rič. Tematika je zaista raznovrsna. Imamo književnih radova naših kolegica s Filozofskog fakulteta, jezičnih radova koji se tiču slavonskoga dijalekta, Šokaca i općenito kulture Hrvata u Vojvodini. Mnogo je radova koji čuvaju baštinu upravo Hrvata Šokaca u Vojvodini. Tu su radovi o korizmenim i predsvatovskim običajima, o prehrani – kako se nekada jelo i živjelo u Sonti – što je svakako korisno za mlađe generacije, da ostane zapisano kako bismo znali kakva je bila naša baština. Imamo i vrlo zanimljiv rad o pjesmaricama iz Monoštora, u kojem autor upozorava kako to pivanje danas izumire. Svi radovi su iz zaista različitih područja, ali su izrazito korisni i bitni da ostanu zapisani kako bi sačuvali baštinu«, objašnjava Ćurak.

Sačuvati izvornu Šokadiju

Urednica zbornika Marija Šeremešić podsjetila je da je Udruga građana osnovana 2008. godine s ciljem očuvanja tradicije i kulture Hrvata Šokaca bačkog Podunavlja, budući da o njima postoji vrlo malo pisanih zapisa. Upravo kroz književne večeri, okrugle stolove i ovakve zbornike nastoje ispuniti tu misiju.
»Početak je bio zajednički sa Šokačkom granom, objavljivali smo naše radove skupa na njihovom okruglom stolu ‘Urbani Šokci’. Prije osam godina samostalno smo započeli organiziranje okruglih stolova i izdavanje zbornika radova O Šokcima je rič. Dok ima nas starijih koji možemo biti i u ulozi kazivača, uključujući i mene, nastojat ćemo zapisivati sve s našim suradnicima kojih ima oko trideset. Početak je bio uz veliku potporu Filozofskog fakulteta u Osijeku, prije svega od dr. sc. Ljiljane Kolenić, dr. sc. Milice Lukić i dr. sc Silvije Ćurak. Pristizali su brojni radovi iz Baranje, Mađarske, pa i Hrvatske, a onda smo primijetili da imamo vrlo malo radova o našim Šokcima. Iako je svaki rad značajan, odlučili smo aktivirati i naše ljude. Nažalost, mnogi obrazovani Šokci više ne žive u ovim sredinama ili se teško odlučuju pisati – većinom su u inozemstvu ili drugim gradovima. Ipak, uspjeli smo prikupiti radove iz Vajske, Plavne, Berega, Sombora, a uključila se i Sonta«, kazala je Šeremešić.
 U zbornicima je do sada pisalo i surađivalo oko 40 suradnika koji su pisali i objavljivali u pet do sada izdanih zbornika. Prvi zbornik bio je trogodišnjak i najopsežniji, dok ovaj posljednji ima samo deset sudionika, ali donosi mnogo sadržaja o Šokcima. 
»Problem vidimo u tome što nove generacije koje sada završavaju srednju školu nemaju interesiranja za tradiciju, očuvanje jezika, više se uključuju u neke građanske sredine. Nemamo više toliko novih suradnika za pokretanje drugačijih tema, jer stariji su umorni, a mlađi su nezainteresirani. Imamo slučaj kod mladih da se šokačka ikavica gubi. Ubacuju suvremene riječi kojima ubace glas ‘i’ te pokušavaju stvoriti neke tvorine kojima ovdje nije mjesto«, kaže Šeremešić.
Dio okruglog stola bio je posvećen ikavici. Dr. sc. Ljiljana Kolenić objasnila je da kada se misli o šokačkom govoru, misli se na ikavicu. Međutim, kako kaže, Šokci ne govore samo ikavicom, već i ekavicom i ikavsko-ekavski. 
»Postavlja se pitanje što je to jat. Govorimo o refleksu jata, a ne znamo što je on. Jat je jedan stari glas, još iz praslavenskog doba kada su svi Slaveni koristili jedan jezik. On je zabilježen u glagoljici i ćirilici, ali budući da ne postoje tonski zapisi iz tog doba, mi ne znamo kako se jat izgovarao«, govori nam dr. Kolenić. 
Navela je primjer kako se glas i ne može samo ubaciti gdje god želimo, ne može se reći kako je boja zilena, ona će uvijek biti zelena, budući da nije svaki glas ‘e’ na srpskom automatski ‘i’ na hrvatskoj ikavici. Navodi kako je ključno zabilježiti tonske zapise izgovaranja šokačke ikavice kako bi se zabilježio naglasak Šokaca, jer je on jedinstven i drugačiji od svih trenutnih slavonskih dijalekata. 
»Slavonski dijalekti su prisutni i van Slavonije, u Bačkom Podunavlju u Srbiji, u sjeveroistočnoj Bosni oko Orašja i u Mađarskoj«, zaključila je  Kolenić.

Obljetnica rođenja Stipana Bešlina

U okviru okruglog stola obilježena je i 105. obljetnica rođenja Stipana Bešlina, pjesnika kojeg zovu i zaboravljeni pjesnik Šokadije i Gornjeg Podunavlja. Marija Šeremešić predstavila je okupljenima njegov životni put, a pročitala je nekoliko njegovih pjesama. Za vrijeme svog kratkoga života Bešlin je napisao preko stotinu pjesama. Rođen u Monoštoru u siječnju 1920. godine u dobrostojećoj obitelji, ali zbog smrti oca u ranim godinama njegovog djetinjstva, priklonio se crkvi kako bi mogao pohađati škole. U svojoj 21. godini umro je zbog posljedica tuberkuloze. Profesor Juraj Lončarević iz Zagreba pronašao je 40 njegovih pjesama i objavio ih. Pronađeno je još 90 pjesama Stipana Bešlina u vidu rukopisa zahvaljujući upravo Mariji Šeremešić koja se posvetila istraživanju svega vezano za ovog pjesnika. 
»Znala sam kako ti izgubljeni rukopisi moraju biti u selu. Ušla sam kod župnika u podrum i u jednoj kutiji od cipela našli smo sve rukopise. Predala sam Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata kako bi se ti rukopisi obradili na adekvatan način. Objavljena je zbirka pjesama koja se zove Tajanstvenosti trag, tako da je Stipan Bešlin ponovno ušao u živote Monoštoraca«, rekla je Šeremešić.
Ivan Ušumović