Kada jednoga dana ovo zlo – i sve što ga je posredno ili neposredno podržavalo – konačno ode iz naše svakodnevice, studentski, a zatim i građanski, prosvjed s konca 2024. i tijekom 2025. bit će ne samo predmet brojnih socioloških istraživanja i tema književnih naslova, filmskih ili kazališnih predstava nego će svoje mjesto naći i u najnovijoj povijesti srpskoga društva. Nije teško zamisliti sliku – imali smo je već nakon 5. listopada 2000. – pokušaja pranja biografija uz već standardno »morao sam« kao opravdanje za vlastiti opstanak dok drugi oko tebe tonu, venu i nestaju. To će biti slika sveopćeg međusobnog potkazivanja i optuživanja kako bi se vlastita krivica svela upravo na onaj spasonosni »morao sam«.
Prosvjetni radnici godinama unazad imali su ulogu gubitnika i prije no što su ušli u borbu za vlastita prava. Rascjepkani sindikati, međusobna razjedinjenost i mnoštvo osobnih interesa svaki su njihov štrajk početkom školske godine vodili ka propasti istog uz komentare javnosti koji su bili mješavina sažaljenja i dosade. To ih je, konačno, i dovelo u poziciju potpunog gubljenja ugleda u društvu i statusa u kom im svaki nepismeni bilmez može izvući stolac kada žele sjesti ili ih prebiti gnjevni roditelj nezadovoljan ocjenom koju je njihov anđelak dobio. I vjerojatno bi takvu sliku o sebi prosvjetni radnici ponijeli i u buduće promjene da se nije dogodio prosvjed u kom su glavni akteri bili njihovi učenici.
Studentski, a zatim i učenički prosvjedi diljem Srbije, pa tako i Subotice, probudili su u profesorima ono što je kod većine njih godinama unazad »zamiralo«, činilo se do konačnog mrtvila: empatiju, solidarnost, dostojanstvo... i sve što se već može nazvati ljudskošću, jer su u pravom trenutku stali upravo uz one koje su tim osobinama podučavali. Životna praksa pružila im je kao na dlanu priliku da tu teoriju potvrde na vlastitom primjeru. I..., mnogi od njih su »položili«.
Žrtvujući svoje radno mjesto i egzistenciju, svjesni da su »na neprijateljskoj strani« čak i u vlastitim redovima, profesori koji su koncem siječnja i početkom veljače stupili u obustavu nastave to su uradili znajući da su u pravu i da je »lekcija o životu« jedina koju treba i vrijedi učiti tijekom drugog polugodišta. Za to su se vrijeme u društvu sve više isticali kao bijele vrane, osuđivani i od vlasti i od slijepih građana i kolega im. Za to su vrijeme padali plafoni u tek renoviranim učionicama, plavljena podzemlja tek otvorenih željezničkih postaja, rušili se stupovi tek obnovljenih nadvožanjaka..., jačajući ih u uvjerenju da je sve oko njih trulo i lažno i da se fušerajskim krpljenjem i propagandnim zamazivanjem stvarnost, onakva kakva zaista jest, više ne može skrivati.
Profesori koji su bili u obustavi nastave, vjerojatno da bi spasili godinu svojim učenicima, u međuvremenu su se vratili u učionice. I dok vlast, a posebno Pisac, likuje zbog »pobjede«, u njima su pomiješani osjećaji razočaranja i zadovoljstva. Razočarani su jer svoju bitku nisu mogli izvesti do kraja, do trenutka kada će studentski (u međuvremenu i građanski) zahtjevi biti ispunjeni i kada će se armija odgovornih naći na jedinom pravom mjestu: iza rešetaka dok čeka suđenje. Razočarani jer im se u toj borbi nisu pridružili i svi njihovi kolege, ali i mnogi drugi slojevi društva, poglavito oni iz državnog sektora koji, kako se ono veli, žive na »državnim jaslama«. I – u pravu su. Sporadičnih poziva na generalni štrajk nije da nije bilo, ali ih – osim glumaca i ponekad odvjetnika – uglavnom nitko nije htio čuti. S druge strane, nije da nemaju i razloga za zadovoljstvo. Prije svega jer su svojim stajanjem uz učenike spasili obraz i dokazali da riječi i djela kod Ljudi mogu ići zajedno. Šire gledano, profesori koji su bili u obustavi nastave mogu biti zadovoljni i činjenicom da je, bez obzira na ranije izneseno, među građanima već odavno utvrđena kritična masa koja je svoje nezadovoljstvo spremna iskazati u svakom trenutku i na svakom mjestu, bez obzira je li riječ o prosvjedu ili izborima kojih se Pisac i svi njegovi asistenti, i to već odavno praksa pokazuje, boji koliko i iznošenje činjenica.
Konačno, ma koliko to u ovom trenutku djelovalo apsurdno, biljeg kojega sa sobom nose od trenutka kada su odlučili obustaviti nastavu profesorima će, kada ovo zlo konačno jednom ode iz naših svakodnevica, služiti kao trajni dokaz da su u trenutcima prekretnice ovoga društva odabrali stranu na kojoj je pisalo »nisam morao«.
Z. R.