Marica Vujković Cvijin rođena je u Subotici 25. svibnja 1900. godine, a umrla je 15. studenoga 1964. Roditelji su joj bili Pajo Vujković Cvijin (trgovački pomoćnik) i Gabrijela, rođena Ivić (kućanica). U rodnome gradu završila je Trgovačku akademiju. Neko je vrijeme radila kao službenica Gradske knjižnice u Subotici, odakle prelazi u Beograd gdje je službovala kao privatna činovnica.
Pisala je prozu, priče, novele i romane, a izradila je i Srpsko-mađarski rječnik (Szerb-magyar nyelvtár, Subotica, 1931.). Značajnija djela su joj romani Tereza se obratila (1931.), Vera Novakova (1934.) i Valjda je moralo bit… (1935.).
Između dvaju svjetskih ratova u književnosti bačkih Hrvata objavljeno je šest romana: Uvela ruža (Subotica, 1930.) i Novi ljudi (Subotica, 1932.) Petra Pekića, Tereza se obratila Marice Vujković (Subotica, 1931.) te roman Marka Čovića Doktor filozofije (Zagreb, 1937.).
Geza Kikić u svojoj Antologiji proze bunjevačkih Hrvata (Zagreb, 1971.) piše kako u trenutku »kada se Marica Vujković pojavila u književnosti s gotovom zbirkom novela Tereza se obratila (1931.), Mara Đorđević-Malagurski već je bila afirmirana kao vrstan prozni pisac, pa je utoliko teže bilo šta postići novo u književnom životu Subotice«.
»I dok se Malagurska tematski držala sela, Vujkovićka je ostala u gradu, na tlu na kojem je izrasla i uočila mnoge društvene probleme u životu, psihologiji žene i bračnih odnosa«, piše Kikić.
Maricu Vujković Cvijin u posve oskudnoj referentnoj literaturi književni teoretičari i kritičari svrstavaju u kategoriju tzv. ženskog pisma.
O sljedećem njezinom romanu Valjda je moralo bit… (1935.) Kikić piše kako je tematski kompleksniji, jer uz oslikavanja života jedne bunjevačke patrijarhalne obitelji u gradskim uvjetima Marica Vujković ovim djelom nastoji dati i analizu međunacionalnih odnosa u obiteljskom krugu do 1918. godine. Gotovo svi likovi ovoga romana govore bunjevačkom ikavicom, a hrvatski leksik primjetan je i u širem tekstu, tj. spisateljičinu govoru.
Neobjavljeni rukopisi Marice Vujković Cvijin pohranjeni su u Gradskoj knjižnici Subotica, dok su neke novele objavljene u Hrvatskoj riječi.
Naše slovo pohvalno je pisalo o njenom romanu Vera Novakova (1934.). Hrvatski književni kritičar Ljubomir Maraković uvrstio ju je u svoj prikaz književnosti bačkih Hrvata (objavljen u dvobroju Hrvatske prosvjete 1937.), u koji su od suvremenih književnika ušli još i Petar Pekić, Marko Čović i Aleksa Kokić.
Djelo Tereza se obratila objavila je Marica Vujković u Subotici 1931. godine u tiskari Fischer i Kraus, na tadašnjoj adresi Šenoe 12. U podnaslovu djela navodi se da je riječ o romanu. Žanrovski, ovo djelo moglo bi se svrstati u kraći roman te je posrijedi jedna vrsta psihološkog romana, u kojem se oslikavaju osjećanja, misli i duhovna previranja glavne junakinje, djevojke Tereze. Naracija je pravolinijska. Svoju spisateljsku vještinu Vujković Cvijin iskazala je unutarnjim monolozima djevojke Tereze u kojoj se vode psihološko-duhovne borbe i preispitivanja na teme zabranjene ljubavi, obiteljskih obveza, brige za druge i pronalaženja vlastitoga životnoga puta. Slabiji dio ovoga djela su često nedovoljno motivirani postupci književnih likova, kao i nedostatak karakterizacije likova.
U istoj knjizi objavljena je i II. Sveska u kojoj su pripovijetke naslova Kasno buđenje, Osveta i Slobodna ljubav. Pripovijetka Osveta (1931.) pisana je na srpskom jeziku. Ovo je pripovijetka čije su teme mladalačka ljubav i osveta. Kasno buđenje pripovijest je s temom ljubavi i nevjerstva. Pripovijest nije naročito uspjela, s obzirom na to da je građenje likova nedovršeno.
Jedna od njezinih najuspjelijih novela objavljena je pod naslovom Quod volumus, ita gredimus libenter/Što želimo, u to rado vjerujemo u zbirci Novele. Pripovijest je ovo vrlo vještoga i zanimljivoga obrta, koji se, istina, počinje naslućivati u jednome trenu. Pripovijedanje teče ravnomjerno, isprekidano unutarnjim monologom mlade udovice.
Uzevši u obzir cjelovito, opsegom neveliko djelo Marice Vujković Cvijin možemo zaključiti kako se najviše bavila temom žene i njezina položaja u obitelji i društvu. Okušala se u građenju brojnih ženskih likova, dosežući kod ponekog od njih značajniju i uspjeliju umjetničku razinu. Prisjećamo se Marice Vujković Cvijin ipak kao nezaobilazne književno-povijesne činjenice na mapi književnosti vojvođanskih Hrvata.
Klara Dulić Ševčić
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
Izvori:
Milovan Miković, Iznad žita nebo, Subotica-Zagreb 2003.
Milovan Miković, Klasje naših ravni, 3-4, 2003.
Ante Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb 1996.
Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971.
Petar Vuković, Iz književne prošlosti: Marica Vujković (1900. – 1964.), Žig, godina V., broj 84.
