Tridesetogodišnja etnologinja Bojana Poljaković Popović, koja živi i radi u Zagrebu, »naše je gore list«. Rođena i odrasla u Subotici, u hrvatskoj je prijestolnici ostala nakon studija Etnologije i kulturne antropologije i Portugalskog jezika i književnost na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Od 2014. radi u Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu, gdje je početkom ove godine primljena na mjesto višeg stručnog suradnika za kulturne i edukativne programe. U svojim se etnološkim radovima bavila temama vezanim za tradicijsku baštinu bunjevačkih i šokačkih Hrvata iz Bačke. Među ostalim, recenzentica je knjige »Garavi salaši: cio život za godinu dana« Katarine Firanj iz Sombora. 

 

 

 HR: Kao studentica i diplomirana etnologinja bavili ste se temama vezanim za tradicijsku baštinu Hrvata u Bačkoj. Planirate li istraživati još neke druge vama »zavičajne« teme?

U principu, većinu svojih studentskih radova sam zasnivala na temama bunejvačkih Hrvata iz jednostavnog razloga: vrijeme koje sam mogla posvetiti istraživanju sam provodila u Subotici, tijekom praznika, i bilo mi je takoreći zgodno. Istraživala sam običaj polivača, zatim uskrsne običaje Bunjevaca i Šokaca u Monoštoru, božićnjak, dužijancu i njezin predstavljački element te tradicijsku prehranu bačkih Hrvata kao svoj diplomski rad. Voljela bih svakako podrobnije se posvetiti temi tradicijske prehrane bunjevaèkih Hrvata, no nije lako to sad uskladiti s poslom koji me odveo u drugi smjer.

 

HR: Što vas je privuklo etnologiji, zašto ste upisali taj smjer? 

 Iskreno – folklor! Od osme godine sam se bavila folklorom i zaista sam mislila da se na studiju etnologije pročuvaju običaji, ples, narodne nošnje i slično. Većina ljudi ima tu predodžbu o studiju etnologije, no realnost je zaista drugačija. Budući da je studij etnologije isključivo dvopredmetan, oni koji upišu etnologiju upišu je, najčešće, uz neki smjer koji im je primaran. Meni je etnologija bila primarna, a portugalski sam upisala jer sam morala još nešto. Drugi važan čimbenik za upis etnologije je to što je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta stipendiralo Hrvate iz dijaspore koji su studirali kroatistiku, povijest i etnologiju, a Ministarstvo vanjskih poslova ostale studente iz dijaspore s drugih fakulteta. Njihova je stipendija bila retroaktivna, dok smo mi dobivali na mjesečnoj bazi što je, meni, uveliko olakšalo boravak u Zagrebu.

 

Davor Bašić Palković

 

Opširnije u tiskanom izdanju