Ove godine sve kršćanske zajednice slave Uskrs istog datuma. Posljednji put to se dogodilo prije 24 godine, točnije 2001. S pravom se pitaju vjernici: zašto je to tako da se svake godine pomjera datum proslave najvažnije svetkovine naše vjere? Zašto se kršćanske zajednice ne znaju dogovoriti oko jedinstvenog datuma za tako veliku svetkovinu?
Zajednička proslava bila bi moguća kad bismo se dogovorili oko jednog, jedinstvenog datuma, koji bi se ponavljao svake godine, istog dana u kalendaru. Sveti otac Franjo je – slijedeći prijedloge pape Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI., puno puta naglašavao da je Katolička Crkva spremna prihvatiti svaki zajednički datum za proslavu Uskrsa, jer važnost ove svetkovine nije u datumu, nego u njezinom sadržaju.
Kod apostola Ivana nalazimo tekst: »I navečer toga istog dana, prvog u nedjelji, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina«. Ovaj tekst nam jasno govori da je uskrsnuće Isusa Krista tako velik događaj, tajnovit svakako, da ga ne može ograničiti vrijeme niti prostor. Uskrsnuće, jedanput realizirano, ostaje zauvijek s nama. Ne sputava ga neki konkretni datum, jer datum proslave je važan samo za nas, ljude, da se pobožno sjetimo čudesnih djela Boga našega, da utonemo osobno u dubinu ove velike tajne.
Uskrs je od tada stvarnost prisutna svugde gdje se ljudi vole i prakticiraju ljubav jedni prema drugima. Uskrs je tamo gdje se i u tami grijeha i slabosti javlja tračak nade, optimizma i snage za promjene. Uskrs je vidljiv u naporima svakog društva da stvori uvjete pravednog suživota gdje će se poštivati dostojanstvo svake osobe, temeljna prava svakog čovjeka, što sve izvire iz činjenice da je Isus Krist umro i uskrsnuo za svakog čovjeka i cijeli stvoreni univerzum.
Katolička Crkva stoljećima nalaže da: »Borba za pravdu i sudjelovanje u preobražaju svijeta u potpunosti se ukazuju kao sastavni dio propovijedanja Evanđelja, tj. poslanja Crkve za otkup čovječanstva i njegovo oslobođenje od svake potlačenosti« (III. Sinoda Biskupa, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 35, Zagreb, 1972., str. 36.).
Ova borba međutim ne vodi se ni oružjem, ni dronovima, niti kompjutorskim virusima ili sredstvima masovnog zastrašivanja ili dezinformacijom. Ova je borba u samom središtvu čovjeka, u srcu svakog od nas. Ova borba u kršćanskoj se tradiciji zove obraćenje. Ono zaista znači »okrenuti se u drugom smjeru«, »promijeniti mišljenje«, »usmjeriti se natrag« ili »povratiti se«. Obraćenje je glavni zadatak svih kršćana, i to uvijek nanovo, s potpunim predanjem, požrtvovano. U vrijeme kada od 2021. godine u Katoličkoj Crkvi slavimo sinodalni proces, koji usmjerava prema većem sudjelovanju svih kršćana u životu Crkve i društva u kojem živimo, obraćenje postaje glavni zadatak svih nas. Svi mi moramo preispitati svoje djelovanje, svoje misli, svoj način govora. Moramo se upitati je li svojim riječima, nastupom u javnosti, u našim obiteljima i na radnim mjestima širimo mir i ljubav uskrslog Gospodina Isusa, ili možda razdor, laž i prijevaru te u tom smislu, povijesno gledano, doprinosimo fizičkoj smrti Isusa. Naši grijesi takoreći ponovo razapinju Isusa na križ. Veliki ruski pisac Dostojevski veličanstveno opisuje ljudsku narav u knjizi Braća Karamazovi, pokazujući da bismo mi ljudi bili sposobni ponovo osuditi i ubiti Isusa ako bi se on pojavio još jedanput među nama. To je naša ljudska narav, ali Bog je čovjeka zamislio drugačijim: Isus Bogo-čovjek svojim uskrsnućem pokazao je da se ljudska narav može boriti bez nasilja za dobro svih nas i da dobro na kraju uvijek pobjeđuje dobro a ne grijeh i smrt.
Kao što sam već napomenuo, ove godine slavimo 1700. godišnjicu Nicejskog sabora. Koja duhovna snaga je bila onda u saborskim ocima, njih preko tri stotine, kada su poslije nekoliko nedjelja žestokih rasprava uspjeli doći do zajedničkog vjerovanja, koje i danas ispovijedamo u svim većim kršćanskim crkvama. Djelovanje i uspjeh tih saborskih sudionika neka nam bude primjer kako bismo i mi bili spremniji više razgovarati, voditi dijalog, nego jedni druge blatiti, proglašavati neprijateljima, samo zato da bismo na kraju mi ispali bolji, savršeniji, bliži Bogu.
Isus nam je pokazao da dobrom voljom i istrajnošću možemo uvijek graditi bolje društvo, bolju crkvenu zajednicu, bolji život za sve nas.
Svim kršćanima i ljudima dobre volje želim blagoslovljene uskrsne blagdane.
Hristos Vaskrse!