Kolumne

Ovoga puta pisanje uvodnika mi je predstavljalo jako tešku zadaću. Iznenadna smrt naše drage prijateljice i kolegice Ljiljane Dulić – Mészáros u subotu, 3. rujna, sve je događaje, koji nam se inače čine tako važnima, i izjave političara kojima obično pridajemo toliko značaja učinila efemernima. Nije da im ne treba pridavati značaja, jer svaka njihova riječ nosi i neku poruku i pažljivijom analizom se puno toga može iščitati. Ipak, ovoga puta to ću propustiti. Jer političari su uglavnom prolazna kategorija, a mnoge stvari vrijedne pažnje ostanu potisnute zaglušujućom bukom političarskoga slenga. A jedna od takvih važnih stvari jeste i obrazovanje. Svake godine roditelji prvašića, pripadnici hrvatske (kao i svake druge nacionalne manjine) trebaju odlučiti ne samo u koju će školu upisati dijete već i na kojem jeziku – materinjem ili većinskom. I svake godine od kada je obnovljen tjednik Hrvatska riječ razgovaramo s roditeljima o tome zašto su ili nisu upisali dijete u odjel s nastavom na materinjem, hrvatskom jeziku, jer mnogi roditelji to pravo ne koriste. Kao i obično, za razgovor su više raspoloženi roditelji koji su upisali dijete u odjel s nastavom na materinjem jeziku, premda smo kroz skoro desetljeće i pol postojanja kako nastave na hrvatskom jeziku tako i našeg tjednika imali prigodu razgovarati i s roditeljima koji su iznosili razloge protiv.  

Ono što je interesantno je da su nakon ustaljivanja nastave na hrvatskom jeziku iskustva roditelja samo pozitivna i da ono što se često navodilo kao razlog da se ne upiše dijete u hrvatske odjele, a to je da se dijete ne izdvaja od drugih, roditelji danas navode i kao jedan od glavnih razloga za svoju odluku da dijete upišu u odjele s nastavom na hrvatskom jeziku. A taj razlog je, osim pozitivnih iskustava sa samom nastavom, upravo u činjenici da se djeca na samom početku svoga institucionalnog obrazovanja nađu u sredini u kojoj se ne izdvajaju i ne razlikuju već su među djecom i nastavnicima s kojima dijele kulturu, vrijednosti, običaje i jezik (prije svega onaj govorni, ikavicu). 

Kao i na početku i danas je, pa možda i više nego li prije par godina (iz poznatih razloga), prisutan strah od izdvajanja, razlikovanja, strah od javnog izjašnjavanja Hrvatom. Lakše je, smatra se, »ne iskakati« i pokušati utopiti se u većinu. Međutim, ma koliko se trudili »utopiti« se pred djecom i mladima pripadnicima nacionalnomanjinskih zajednica u procesu odrastanja postavlja se jedan dodatni izazov u traženju odgovora na pitanje tko smo, kojem narodu, kulturi pripadamo, što su naše vrijednosti, čemu stremimo. Znanstvenici koji se bave ovom oblašću utvrdili su da je za mlade iz manjinskih zajednica korisnije suočavanje, a ne prikrivanje svog identiteta – kako bi razumijeli implikacije etničkih razlika i kako bi prihvatili vlastitu nacionalnu pripadnost u društvu koje im ne mora biti naklonjeno, koje ih može diskriminirati ili imati prema njima predrasude i gdje njihova nacionalna pripadnost može uvjetovati i manju moć ili status u društvu. Drugim riječima, uspostavljanje osjećaja samopoštovanja i samovrijednosti koje je neophodno za mentalno zdravlje ne razvija se izbjegavanjem već prihvaćanjem i razvojem vlastitog nacionalnog identiteta, pa i u situaciji kada se suočavamo s konfliktnim i negativnim porukama o vlastitoj naciji kao što je danas slučaj u Srbiji.

J. D.