Već sam pogled na ovaj naslov budi svojevrsnu nostalgiju i ogromni val lijepih sjećanja na bezbrižne godine puta zrelosti. Jer odlazak u kafić, mjesto gdje su se služila alkoholna pića i vladao duhanski dim, iziskivao je, prije svega, dozvolu roditelja (mnogi su išli bez pitanja i znanja majki i očeva) i određenu potrebnu starosnu granicu (iako se ni to nije baš strogo primjenjivalo). Bilo kako bilo, u caffe barove (kako se tada nazivala ova vrsta ugostiteljskih objekata) išli su svi. I staro i mlado, pa je ova storija mali spomen na nas, ondašnje mlade, i kafiće gdje smo korisno izgubili puno vremena naše mladosti.
Prvi subotički »pravi« kafić Lav otvoren je sredinom sedamdesetih u »Borovo ulici« (Dimitrija Tucovića), pa su se potom ubrzo počeli otvarati i drugi, poput recimo Gage (na ćošku preko puta Jedinstva, a današnje srednje škole Lazar Nešić). Nakon njih uslijedilo je otvaranje tri kafića koje smo nazivali prema bojama koje su ih, na neki način, karakterizirale: Crveni (Halaški put), Plavi (Plitvička) i Žuti, odnosno Valentino (kod osnovne škole VIII. Vojvođanska brigada, danas Majšanski put), kako je glasio njegov izvorni naziv i vremenom izbrisao odrednicu boje. Nakon ovih prvih pet, krenula je prava lavina novootvorenih kafića u svim dijelovima grada pa su osamdesete godine prošloga stoljeća bile pravi »caffe boom«.
»Kao mladić najčešće sam izlazio u Galeriju (Petra Drapšina) i Spin (Korzo), a nešto kasnije u Kanzas (lokal u sklopu kazališne zgrade na Korzou). Volio sam popiti jutarnju kavu, pročitati dnevni i sportski tisak i popričati s prijateljima i znancima. Bila je to uobičajena svakodnevna rutina kojoj sam ostao vjeran i u svojim današnjim, nešto starijim danima«, otkriva svoje mladalačke lokale Petar Francišković, nekada i sam djelatnik u ugostiteljstvu.
U kafićima smo, sukladno njihovom općeprihvaćenom popularnom nazivu, tijekom dana najviše pili kavu i sokove, ali su se u večernjim satima konzumirala razna alkoholna pića i njihove kombinacije. Uz klasičnu pivu, tih osamdesetih godina najviše su se trošile jače domaće alkoholne žestice poput vecchie romagne i stocka, solo ili u kombinaciji s coca-colom, te vodka miješana s oranž-džusom i bambus (cola i crno vino). Ali pila su se, ovisno o trenutačnoj dubini džepa i skuplja inozemna, luksuznija pića poput raznih viskija, konjaka ili vinjaka. Djevojke, ali i mnogi momci, često su znali naručivati kavu sa šlagom, a postupno je u modu ušao i gusti sok sa šlagom. Vremenom su kafići počeli praviti i tost, kao svojevrsnu prigodnu brzu hranu i podlogu za daljnje piće. Tu se posebno isticala već spomenuta Galerija, koja je, pored tosta (ima ga i danas), svojevremeno imala u ponudi i tartar biftek.
Koncem osamdesetih otvorilo se još nekoliko novih kafića koji su ubrzo postali važne rute u dnevnim i večernjim izlascima mnogih Subotičana. Jedan od izuzetno popularnih bio je Saloon (u podrumu Sokolskog doma) koji je na svojoj improviziranoj terasi, među prvima, započeo i tzv. cjelovečernju zabavu, osobito tijekom ljetnih mjeseci. Uz to, u drugom dijelu lokala postojala su i dva biljarska stola pa je ovaj sadržaj dodatno pojačavao njegovu atraktivnost. Kako se bilijar postupno širio gradom bilo je još nekoliko lokala u kojima se pored klasične »kafić ponude« mogla igrati ova popularna igra s kuglama, prije svih Royal (podrum nasuprot stražnjeg ulaza u kazalište), gdje se pored američkog poola igrao i karambol. Ovdje su se okupljali najbolji subotički igrači, ali i glumački prvaci iz obližnjeg kazališta, pa je i ovaj kafić jedno vrijeme bio iznimno popularan i odlično posjećen. Posebna priča je caffe Yu fest u predvorju Narodnog kazališta i kojem je posvećena cijela jedna priča u ovoj knjizi.
Bilo je još kafića u kojima se provodilo puno slobodnog vremena kojeg je svaka mladost imala na pretek, a svaki od njih je imao nešto posebno i svoje zbog čega je ostao upamćen i duboko urezan u najljepša sjećanja svih nas. Možda je i neki (nenamjerno) izostavljen u ovoj priči, ali to ne znači da nije bio vrijedan spomena.
D. P.
