Put Svetog Jakova ili Camino, kako ga kraće svi hodočasnici zovu, pješačka je ruta duga oko 800 km koja se proteže od Pirineja do španjoskog grada Santiago de Compostele. Prezicnije govoreći, u pitanju je tzv. klasična francuska ruta (postoji i portugalska, engleska, katalonska, baskijska i dr.) nastala još u prvoj polovici 12. stoljeća, čiji prvi spomen datira iz 1118. godine u zapisu kako je Sancho III., kralj Navare, počeo stvarati mogućnost putanje za jedno ovakvo hodočašće. Osim ove rute, koja konkretno započinje u francuskom gradiću Saint Jean Pied de Port, postoje i druga mjesta iz kojih je, navodno, započinjala tradicionalna ruta, ali se svi oni ujedinjuju u mjestu Puente le Reina od kuda Camino i vodi kroz poznatija i veća mjesta poput Burgosa, Leona (spaja se sa španjolskom rutom koja starta iz Ovieda), Astorga i dr.
Pored milijuna hodočasnika iz cijeloga svijeta, i Subotica se može podičiti s nekoliko svojih predstavnika na jednom od najslavnijih hodočašća. Majka i kći, Cecilija i Katarina Skenderović prošle su skupa Camino čak dva puta, a zahvaljujući Ceciliji imamo priliku saznati i pojedine detalje iz prve ruke.
»Moja kći Katarina i ja prošle smo obje cijele rute, i francusku i portugalsku. Zapravo, kada se odlučiš okušati na Caminu pa ga prođeš, on te zarazi . Želiš opet i opet. Mislim da su rijetki koji samo jednom odu. Put je težak, tjelesno i mentalno zahtjevan. Svaki dan je nov, svaki dan je izazov i uzbuđenje. Hodaš po planinama, ravnicama, kamenju, blatu... Prolaziš kroz šume, gradove i sela, po suncu, kiši i vjetru. Usput smo sretali puno ljudi iz cijeloga svijeta, a najviše smo se radovali susretima s našim ljudima. Družili se, a s nekima smo ostali u kontaktu. Dojmila me solidarnost, druželjubivost i jednostavnost. Svi smo imali iste doživljaje teškoće, ljepote pa i trpljenja. Imaš prilike puno hodati i biti potpuno sam, sam sa sobom i razmišljati o svemu. Krenuli smo na naš prvi Camino iz čisto duhovnih, vjerničkih motiva. Zahvaliti se za ovaj naš život kakav je. Drugi Camino bio je za duše u čistilištu. Obišli smo puno crkvi, kapela, groblja i svetišta. U nekim crkvama bili smo izuzetno srdačno primljeni. Nakon večernje mise uslijedio bi blagoslov nas hodočasnika i nakon toga bismo se predstavili i rekli iz koje smo države. Često bismo dobili i neki blagoslovljeni prigodni poklončić za uspomenu. U Španjolskoj, kada smo stigli u Galiciju, mokri i promrzli na misi smo imali prilike svatko na svom jeziku pročitati na oltaru blagoslov hodočasnicima. Bilo je zbilja prekrasno. Na oba Camina usput nađeš tek tako ostavljeno voće da se okrijepiš i osjećaš se dobrodošao. Čak je na posve zabačenim mjestima bilo tezgi sa svakakvim delicijama namijenjenim za hodočasnike. Poslužiš se i ostaviš neku novčanu svotu. Shvatiš koliko ti malo treba stvari da budeš ispunjen i sretan. Kroz sve te izazove spoznaš koliko puno toga nosiš u sebi i na sebi a to te usporava da budeš mobilan i uživaš u ljepoti oko sebe. Na put treba krenuti s malo stvari, ali uz puno molitve i puno ambicije. To je Camino!«, svjedočila nam je Cecilija Skenderović. 
Putem Svetog Jakova hodalo je, prema saznanju autora, još nekoliko Subotičana: Zvonimir Vojnić Tunić prošao je i španjolsku dionicu, Jašo Šimić, Ivan Budinčević, a zanimljivo je istaknuti kako su sestre Sarolta i Erzsébet Papp zasigurno bile najmlađe. Kada su 2019. godine prošle Camino, starija sestra Sárika imala je dvadeset, dok je mlađoj Erzsiki bilo svega sedamnaest godina. 
Glasovita hodočasnička ruta koja se proteže kroz nekoliko država (Francuska, Španjolska i Portugal) opisana je u brojnim knjigama i ekranizirana u mnoštvu filmova inspiriranim hodočasničkim doživljajima. Jedan od najpoznatijih svakako je američki film The way u kojem poznati holivudski star Martin Sheen glumi oca koji na Caminu traži utjehu za gubitak sina. Snimljeno je, u raznim svjetskim kinematografijama, još mnogo filmova na temu najglasovitijeg cestovnog hodočašća i napisane su brojne knjige na ovu nepresušnu i inspirativnu temu. Tko zna, možda ovaj tekst potakne nekog od Subotičana koji su hodali Camino da se i sam uhvati pera...
D. P.