U kršćanskom svijetu prosinac je, bar za djecu, daleko najljepši mjesec. Svako malo dijete grozničavo iščekuje da ga posjeti Mikulaš, pa mali Isus, pa Djed Mraz, a u međuvremenu ulogu darivatelja imaju i majke, bake, tete, ujne, očevi, djedovi, stričevi... U svojoj »zdravo za gotovo« logici djeca će povjerovati sve: i da trebaju očistiti cipelice prije no što ih pohodi Mikulaš, i da mali Isus zna tko je tijekom godine bio kakvo dijete, i da Djed Mraz, negdje na dalekom Sjeveru, čita njihova pisma s listom želja što žele da im ostavi pod bor. I ne znaš tko je sretniji u tim trenutcima: djeca ili njihovi roditelji. Čarolija, međutim, nestaje onoga trenutka kada se u djeci pojavi prvi crv sumnje, pa zatim i znatiželja, a nakon toga i potvrda da nije baš sve tako kako odrasli pričaju. Jer, hvala Bogu, djeca rastu, a samim tim i sazrijevaju. To, ma koliko im teško padalo, na koncu priznaju i roditelji i spremaju se za druge probleme koje će imati na zajedničkom putu odrastanja svoje djece.
U normalnim okolnostima djeca – jer tako ih svaki roditelj zove čak i u njihovoj zreloj dobi – i dalje žive u svom svijetu. Bez dovoljno životnog iskustva, isprobavaju, lutaju, srljaju... i svoju štetu nerijetko čuvaju za sebe ili ih dijele s vršnjacima, ali rijetko s roditeljima. Uglavnom, kako smo rekli, »djeca« i kad malo poodrastu žive u svom svijetu, paralelno sa svijetom starijih i oni se ne sudaraju dok se ne ukrste oko nekog zajedničkog problema.
U okolnostima u kojima trenutno žive problem s »djecom« upravo je taj što odrasli, ili bar oni najodgovorniji za život društva pa tako i njihovo odrastanje, ne shvaćaju da oni više nisu djeca. To što najodgovorniji, na čelu s AV-om, već više od desetljeća odraslima pričaju bajke a ovi u to vjeruju, djecu do jučer nije mnogo zanimalo, jer... djeca su živjela u svom svijetu. Ali, dogodilo se to da je prije mjesec i pol u manje od sekunde život izgubilo desetak njihovih vršnjaka, a da odgovor na pitanje zašto se to dogodilo ni danas nisu dobili. Ne zato što odrasli, napose oni najodgovorniji, to ne znaju nego upravo stoga što znaju. Znaju najodgovorniji, na čelu s AV-om, da svoje znanje ne smiju podijeliti s drugima, jer znaju da bi zbog toga mnogi od njih robijali. I upravo zbog toga najodogovorniji i dalje pričaju bajke o planovima gospodarskog razvoja, novim ulaganjima, rastu BDP-a, plaća i mirovina... pa čak i o takvim gadarijama kao što je »porast vlastitog rejtinga nakon tragedije« (Jovana Jeremić, intervju s predsjednikom, TV Pink).
A »djeca«, koja su već postala srednjoškolci u Novom Sadu i Srijemskim Karlovcima i studenti u gotovo svim većim gradovima zemlje, vide upravo ono što najzasljepljeniji među odraslima ne vide: umjesto odgovora na pitanje tko je odgovoran za masovno ubojstvo u Novom , najodgovorniji među odraslima i dalje im pričaju bajke. Kada »djeca« svojim izlaskom na komemorativne skupove ili pak ulaskom da blokiraju fakultet otvoreno počnu pokazivati da im više ne vjeruju jer vide da kriju kolektivnu tajnu, najodgovorniji među odraslima šalju na njih maskirane krampuse s crnim kapuljačama da ih tuku, pri čemu ih dodatno ponivažaju na brojnim televizijama, krsteći ih nazoviučenicima, vječitim studentima, antisrbima, ustašama, domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima. Skupa s profesorima s kojima dijele svaki radni dan u tjednu i koji su im nerijetko prirasli k srcu skoro koliko i roditelji.
Izlazak »djece« (srednjoškolaca) i studenata (i naših, subotičkih) na ulicu da odaju počast svojim tragično postradalim sugrađanima, njihov bunt i zahtjevi da se odgovorni procesuiraju kod svakog čovjeka sklonom razmišljanju izazvat će ne samo nespokoj da je već odavno nešto trulo u ovoj državi nego i nagonsko stajanje na njihovu stranu. Ako nije čak niti empatija u pitanju, dovoljno je pomisliti samo na to koliko je među odraslima roditelja te »djece«, koliko braće i sestara, koliko bliže rodbine i prijatelja, pa da se uz malo geometrijske progresije dođe do istog zaključka o istom osjećaju – nespokoju.
Čovjek zaista mora biti ili beskrajno glup ili član Vlade ili pak Dragan J. Vučičević pa da veličinu problema mjeri brojem onih koji na njega ukazuju. Jer, iza »djece« i studenata (koji su za mnoge od nas također djeca) u redu čekaju i prosvjetni radnici, odvjetnici, poljoprivrednici... Svi sa svojim problemima. Dok ovaj najveći ne postane zajednički. Tada nijedna bajka koju nam plasiraju najodogovorniji neće proći ni kod odraslih. Jer... djeca su shvatila.
Z. R.