Netko se najzad probudio i u HDZ-u. Novi lider stranke Plenković medije u svom programu naziva »važnim dijelom kreativnih industrija, veoma važnima za razvoj demokratskih i pluralnih društava«, zbog čega treba »razvijati politike koje će poticati pluralizam, profesionalnost i raznolikost medija, te inzistirati na poštovanju medijskih sloboda.« No, samo sekund-dva, vratimo se tek malkice unazad u nedavno vrijeme. Tako nije govorio ministar u sadašnjoj, tehničkoj vladi, HDZ-ovac Hasanbegović, koji se, među ostalim, istaknuo pokušajem gašenja neprofitnih medija.
Kao i uvijek, rasponi među političarima postoje, a volio bih nešto slično čuti toj Plenkovićevoj izjavi i od srbijanskih političara. Ali! Ne moram sad stisnuti zube, dovoljno je tek stati na loptu, kako se to kaže – uštopati loptu, pa da napišem da je premijer Vučić ispunio svoje obećanje u vezi s financiranjem manjinskih tiskanih medija u APV. Nakon formiranja nove pokrajinske Vlade, na čelu sa SNS-om, manjinski tiskani mediji se i dalje, kao i ranije, redovito financiraju iz proračuna, bar za sada. Trebao sam ovo preskočiti? Znam da se ovo što sam napisao neće nekima svidjeti, ali nikada nisam ni pisao s predumišljajem da bi se to trebalo sviđati mnogima.
Trebalo bi nam više plenkovića na obije strane, a dok ih ne bude u vladajućim većinama, bit će i dalje nota na note između Srbije i Hrvatske, ali ne onih glazbenih. Podizali su se i podižu se razni spomenici, kao što su se neki i rušili. Ljudi uvijek imaju odnos prema događajima, političkim idejama i društvenim idealima, kako onima iz prošlosti tako i onima iz sadašnjosti, na temelju kojih izgrađuju svoje svjetonazore. Tako ne mogu razumjeti zbog čega je otkriven spomenik Barešiću u Hrvatskoj, koji je jedan od dvojice sudionika ubojstva veleposlanika Rolovića u Švedskoj 1971. Trebam sad nešto objašnjavati? To se i nekada, a i sada se zove terorizam. Trebao sam i ovo preskočiti, pa da pišem o Trnoružici?
Nadam se da u bliskoj budućnosti neće nekome pasti »na pamet« da, primjerice, U Srbiji podiže spomenik Račiću, koji je u parlamentu Kraljevine SHS 1928., ubio zastupnike Pavla i Stjepana Radića, Basaričeka, a ranio Pernara i Granđu.
Sve dok imamo note na notu koje nisu glazbene, dotle će nam izgleda bit potrebni novi Woodstock koncerti u raznim varijantama, slični onome koji se dogodio u Americi 1969., sa sloganom – Vodimo ljubav, a ne rat. Ako se nekima taj prosvjed čini utopističkim, neka. Ali ostaje činjenica da to nije bio tek rock koncert, nego događaj obilježen vjerovanjem pola milijuna ljudi nesklonih nasilju kako je glazbom i riječima moguće promenijiti svijet i živjeti u ljubavi.
Papa Franjo je koncem srpnja u Krakovu gradskim tramvajem otišao na skup sa stotinama tisuća mladih katolika. Papu su mladi dočekali veselo, uz pobožne pjesme u modernom brzom ritmu, u karnevalskoj atmosferi, uz ples, mašući zastavama. Tijekom susreta u Krakovu, papa je razmjenjivao šale s mladima koji su se svake večeri okupljali pod njegovim prozorom, u atmosferi koju su mediji već nazvali katoličkim Woodstockom. Pa ipak, papa je rekao i sljedeće: »Nismo došli na ovaj svijet kako bismo živjeli lako, kako bismo život pretvorili u udoban kauč na kojem možemo zaspati.« Jeste da sam se malkice uželio kauča, ali držeći se papinih riječi, napisao sam ovaj uvodnik.
Z. S.
