Tema

Poniznost nije vrlina, već potpora i to ona najgora u praksi ponižavanja.

Osobna interiorizacija prakse ušutkivanja zove se autocenzura. Jer, oprostite, što bi trebao raditi netko tko piše za medije, nego da ne bude ušutkan? Ako je ušutkan, onda on ne radi ništa i vjerojatno bi bolje bilo da vozi taksi ili miješa žbuku na gradilištu, a vlasnici medija koji imaju potrebu za cenzuriranim sadržajima neka sami naprave svoje novine, tv emisije ili što god im je volja i tako oni jedini od toga imaju profit.

 

 

 

U nastavku teme o intelektualcima, ovdje i sada, o odgovornosti intelektualaca za društvo u kome živimo, o odgovornosti za izgovorenu riječ, te o pitanjima zauzimaju li intelektualci kritičku poziciju u društvu i jesu li intelektualne elite u Srbiji marginalizirani socijalni akteri, razgovarali smo s Mirko Sebićem, urednikom, novinarom, kritičarem i esejistom. 

Sebić se bavi filozofijom medija, studijama kulture i socijalnom kritikom. Od 1988. godine uređivao je više magazina i specijaliziranih revija. Objavio je više od 400 tekstova različitih žanrova u brojnim publikacijama u Srbiji i regiji. Objavio je više znanstvenih radova iz oblasti filozofije medija i sudjelovao je na međunarodnim skupovima o medijskim temama.

Glavni je i odgovorni urednik časopisa za suvremenu kulturu Vojvodine Nova misao.

Objavio je knjigu eseja Hotel Panonija  (2007.), knjigu eseja Manifesti ravnice (2014.), te uredio više knjiga, među ostalim i izbor iz djela Piera Paola Pasolinia Svi smo u opasnosti (2015.) i izbor iz djela Kathy Acker Anarhija anđela (2016.).

Razgovor o intlektualcima započinjemo pričom o jednom događaju u Francuskoj, koji je uzburkao tadašnju javnost, pa od Francuske u vezi s ovom temom stižemo u ovo naše podneblje. 

 

 

Zola je napisao znameniti tekst 1894., Optužujem, koji je rezultirao revizijom procesa u kojem je časnik francuske vojske; Dreyfus, osuđen na doživotnu robiju zbog lažne optužbe za špijunažu u korist Njemačke. Na kraju afere je oslobođen optužbi i rehabilitiran. Bio je osuđen u stvari samo zbog toga što je Židov. Zola je stao u njegovu obranu. Je li priča o Zoli školski primjer javnog angažmana inteletualca, koji je ustao u obranu svojih uvjerenja? Je li tako nešto danas moguće u Srbiji? Može li danas riječ intelektualca promijeniti tijek političkih zbivanja?

 

 

Hajde da se najpre zapitamo šta bi danas termin »intelektualac« mogao značiti? Ta riječ bi prije svega u jeziku morala biti utemeljena, učvršćena i postavljena. A nje u jeziku, dakako, nema. Ona umjesto da zvuči, tek zveči. Prazno. A zašto je to tako? Zašto su Emile Zola ili Dimitrije Tucović ili Karl Kraus ili recimo Miroslav Krleža, zašto su oni mogli ono što mi ne možemo? Da riječju, izgovorenom ili napisanom, u javnoj sferi pokrenu stvari. Očito se nešto dogodilo: ili su se promijenile riječi ili su stvari postale tvrdoglavije, tvrdokornije. Meni se čini da mi danas u Srbiji, ali i bilo gdje drugdje u Europi, živimo posljednji čin velike predstave utemeljene na iluziji o lingvističkom univerzalizmu. Zapravo sisamo lilihip posljednje zablude prosvjetiteljstva. Dakle, postoji jedan jezik koji je mimetičan i koji odražava jednu jedinstvenu i za sve ljude spoznatljivu stvarnost. I u tom kontekstu potrebno je samo pronaći univerzalni način iskazivanja, pronaći »pojačalo« koje će glas intelekta, što znači uma, dovesti do svih ljudi. Onda će se oni, ljudi, pokrenuti i promijenit će nešto, što u njihovom okruženju ne štima. Ali to nije tako. Istina, nije zaključak i logičko- lingvistički obrazac. Njega čak nije uvijek ni moguće smjestiti u jezik. Što je onda istina na koju bi se trebao oslanjati taj univerzalni autoritet kog intelektualac predstavlja? Netko će reči čin, djelo. Zapravo to upravo intelektualci i rade, oni djeluju u javnosti, zalažu se za stvar opću i svima potrebnu, mada svi ljudi još ne znaju za tu njihovu opću potrebu u trenutku kad intelektualac podiže svoj proročki glas. No, saznat će.

 

Zvonko Sarić

 

Opširnije u tiskanom izdanju