Tema

Danas je općenito, a kod nas možda i više no drugdje, izgubljena vjera da pojedinac može utjecati na politički život

 

»Osnovna odlika intelektualaca je njihovo univerzalističko djelovanje na osnovu kojeg se oni suprotstavljaju politici i čine poseban i veoma značajan sloj u cjelokupnoj povijesti društva«, rekla je Vesna Pešićprije četiri godine na tribini Tko su javni intelektualci na beogradskom Fakultetu političkih znanosti.

 

O odgovornosti intelektualaca za društvo u kome živimo, o odgovornosti za izgovorenu riječ, te o pitanjima zauzimaju li intelektualci kritičku poziciju u društvu i jesu li intelektualne elite u Srbiji marginalizirani socijalni akteri, razgovarali smo s novinarom Vremena i suradnikom RTV-a Ljubomirom Živkovim.

 

 

Književnik Emille Zola je napisao znameniti tekst 1898., Optužujem, objavljen u pariškim novinama L'Aurore, koji je rezultirao revizijom procesa u kojem je časnik francuske vojske, Dreyfus, osuđen na doživotnu robiju zbog lažne optužbe za špijunažu u korist Njemačke. Na kraju afere je oslobođen optužbi i rehabilitiran. Bio je osuđen, u stvari, samo zbog toga što je Židov. Zola je stao u njegovu obranu. Je li priča o Zoli školski primjer javnog angažmana intelektualca koji je ustao u obranu svojih uvjerenja? Je li tako nešto danas moguće u Srbiji? Može li danas riječintelektualca promijeniti tijek političkih zbivanja?

 

 

 

Danas je općenito, a kod nas možda i više no drugdje, izgubljena vjera da pojedinac može utjecati na politički život.Tome pridonosi umnogome mehanizam koji je vladajuća klasa, a političari jesu klasa, usavršila tako i toliko da je posve izigrala ideju o smjenjivosti onih koji se prihvate ili domognu javne funkcije. Postoje različite političke stranke, ali sve one i svi njihovi članovi tih stranaka pripadaju suvremenom plemstvu; svoj poziv shvaćaju ne samo kao doživotan, nego i kao nasljedan, tako da imamo veći generaciju sinova koji vladaju okruzima i koji bespravno grade kuće koje nitko ne smije srušiti. Političari prelaze iz jedne stranke u drugu, poneko bude unaprijeđen, neko privremeno ražalovan, ali se klasa drži, i u klasi nevladajućih, da ne kažem bašpotlačenih, misli se da tako mora biti i da će tako zauvijek biti. Možda će dešperatna nevladajuća klasa jošdugo biti u pravu, ja se nadam da će jednom biti demantirana. Ali, da se vratim Zoli. Po mojoj evidenciji, a ja u posljednje vrijeme radije sviram nego što čitam novine, e a kad bih mogao sada na tren vidjeti ranog sebe: student novinarstva na Dunav-stanici čeka vlak za Farkaždin, kupio silesiju novina, sve dnevnike, NIN, VUS, Student, Start..., dakle prema evidenciji, od pisaca jedino književnik Basara ukazuje svakodnevno na preterancije vlasti. Ali njega, mislim po službenoj dužnosti, omalovažava na internetu četa ne znam da li dokonih građana, da li sitnih partijskih entuzijasta koji s mravljom strpljivošću prikupljaju poene za hajde da kažemo karijeru, ili za nekakvu ma koliko neznatnu sinekuru. Nemamo mi Zolu, nemamo mi Dimitrija Tucovića, koji je u Radničkim novinamauporno pisao o posilnom, slugi koga je prijestolonasljednik pretukao na smrt, a što su i Dvor i režimski tisak bili voljni zataškati. Ali zašto se o Tucoviću kod nas manje zna nego o Zoli? Zato što je držao stranu radnicima, a to je danas toliko demode i dosadno, preselit ćemo Dimitrija Tucovića sa Slavije, jer nam je dosadna njegova borba za radnička prava, i napravit ćemo vodoskok. U SANU i u Francuskoj 7 ne vidim polemike o socijalnoj pravdi, o istini, o ravnopravnosti, o slobodi. Ono što ja vidim kao njihovu zajedničku i vrhunsku vrednotu jesu nacija i kosovski mit.O tome bi oni jedino voljeli pisati, makar i zaradili na tome, o tome bi mogli uvijek govoriti, jedino to su i usavršili, ali je većdugo na vlasti ekipa koja gleda svoja posla, a to je umiljavanje i Istoku i Zapadu, te intelektualci ne mogu svoje žalopojke o ugroženom srpstvu i dalje prodavati u istom pakiranju. Preostale su finese, ili prefinjene sporednosti. Sad je poželjno oplakivati ćirilicu, koja uopće nije umrla, niti će umrijeti, niti treba da umre, kao što ne treba ni latinica kod nas da se iskorijeni, no, poželjno je bdjeti nad srpskim jezikom koji je isto tako u smrtnoj opasnosti, možda veći na odru, preporučljive su studije o bijeloj kugi koja prijeti da čovječanstvu uskoro uskrati njegove najplemenitije primjerke etc. Ljudi koje naša zajednica vidi i knjiži kao intelektualce ravnodušni su prema istini i ravnodušni su prema životu zajednice koja ih, kao pleme vrača, ropski izdržava, i ukoliko manje brbljaju, utoliko bolje, mene što se tiče.

 

Imamo li danas situaciju u kojoj su intelektualci prihvatili stav da je pametnije šutjeti, umjesto onog Zolinog –Optužujem?

 

Ja s nelagodom prihvaćam riječ»intelektualac«, i dalje je ona u priličnom opticaju, a nismo bašnačisto što tko pod njom podrazumijeva. Trebalo bi, valjda, da je to čovjek koji filozofski, kritički što bi se reklo, razmišlja o svemu, pa i o zajednici u kojoj mu protiču zemaljski dani. Mom pokoljenju ostao je pojam inteligencije iz trojstva »radnici, seljaci i poštena inteligencija«, inteligencija je restl, ono što je preostalo kad su socijalistički statističari podijelili poslijeratni živalj na gradski i seoski, na radništvo i seljačiju, preostala im je tušta i tma ljudi koji nisu išli ni u jedan od dva službena staleža, višak koji nije išao ni u kola ni u sanjke, taj ostatak nazvan je inteligencijom. I tada je bio pod sumnjom, pa mu je dodano ono »poštena«, što je zvučalo više kao izuzetak: ima, dakle, i inteligenata koji svoju naobrazbu, rječitost i dovitljivost ne koriste za sitnosopstveničke interese, i koji ne spadaju u omraženu kategoriju zvanu reakcija. Intelektualac bi bio valjda čovjek koji je uspješno izbjegao da radi u tvornici ili na njivi, za njega država ima institute, komitete, sveučilište, škole... Nedavno sam slučajno naletio na ideju nekog francuskog filozofa o jednakosti inteligencija. Pa došao si na moje grane nezavisno od mene, čovječe, nisam to tako dobro i nisam to javno formulirao, ali ja to mislim nezavisno od tebe, možda i prije tebe, ja to znam odmalena! U srcu mog shvaćanja ravnopravnosti je upravo to: ljudi se rađaju s jednakim umnim sposobnostima, ili mogućnostima, u to sam bio oduvijek čvrsto uvjeren: kao što sve bebe imaju istovjetan dišni trakt, i sve drugo, tako sva novorođenčad imaju mozak otvoren za sve spoznaje i za sve vrste zaključivanja. E, sad što će u životu biti sa čijim plućima, to se ne zna, pa tako ni sa intelektom –ali se ljudi rađaju jednako inteligentni.

 

 

 

 

 

Što je uzrok da je riječknjiževnika, slikara, filmskih ili kazališnih redatelja nekako u zapećku, nekako skrajnuta?

 

Književnici, i više nego drugi umjetnici, vide sebe ako ne kao višu rasu, ono kao rasu koja ima neko više pozvanje, oni upriliče i tribine o ulozi pisca u ovome i onome, a nema pisac nikakvu ulogu, nikakvu misiju. Njegovo je da piše, koliko može dobro, a što je veoma rijetko. Pisci u egzilu imaju simpozije o sebi samima, nađu se na nekom ugodnom mjestu, koje je također u egzilu, i tu razvezu o svojoj gorkoj sudbini i o tome kako su svoja djela uskratili nacionalnim književnostima. Umjetnici kod nas mahom šute, jedni jer su predani svojoj umjetnosti (koja je jedna prisilna radnja, da se ne varamo), drugi svoj opstanak grade na bliskosti s onima koji vladaju, ili, ako ne bašna bliskosti, jer ne može svak biti persona priblizhennaia k imperatoru, onda gledaju da se barem ne zamjere onima kod kojih su i noži pogača. Jošje kod nas živa kič-ideja o višoj intelektualnoj rasi, o eliti koju zajednica za svoje dobro mora da drži kao malo vode na dlanu. Najstrašniji primjer je SANU, gdje su sakupljeni najslavniji pametnjakovići iz čarobnog svijeta umjetnosti i mistificiranog svijeta znanosti, njima je dana doživotna apanaža, iako su u stanju da se brinu svak o sebi. Kako će akademik da lane nešto protiv države na čijoj mu je grbači više nego udobno? Čak i ako se ne plaši da bi SANU mogla biti ukinuta (za što se ja u okv. sv. mogućnosti zalažem), akademik zbog svoje trajne i nezaslužene povlaštenosti ne može vidjeti  istinu od njega toliko i staleški i geografski udaljenu. Prije godinu ili dvije obrušio sam se na akademika koji je govoreći o srpskom jeziku na način Politike, a njegovo znanje i njegov minuli javni rad jamče mi da to ne može iskreno misliti. Pa što je onda bilo posrijedi? Po mojemu, čovjek se odužio zajednici (srpskoj) koja ga je svrstala u plaćene besmrtnike, uskliknuo je onako kako se to od izdržavanog lica očekuje, zaslužio je svoju intelektualnu nadnicu.

 

Zbog čega je sve manje novinara koji pišu autorske tekstove koji se kritički osvrću na rad političara?     

 

Što očekivati od novinara, osobe koja ne zarađuje dovoljno za osnovne potrebe? Ili strah pred svakodnevicom i pred tzv. budućnošću, ili srljanje u jošdublju financijsku propast! Tako imate novinare koji pišu hvalospjeve, ili koji otmjeno samo povlađuju, a imate novinare oproštene od boljeg života koji jošuvijek pišu istinu o vladajućima, ali ta istina nije tako zanimljiva kao ono što pišu državna mezimčad, tj. tabloidi, gdje imate red najmorbidnijih poslastica o zločinima i nesrećama, pa red glamuroznih prizora iz života stranih zvijezda i domaćih estradnih veličina. Vladajućoj klasi na ruku idu i tabloidi i rijality, ti su žanrovi opijum za narod.

 

 

 

Zbog čega riječi određenih intelektualaca prolaze u javnosti bez odjeka?

 

Pišem za javnost i živim od javnosti, a nemam o njoj pohvalno mišljenje. Dapače, držim da je javno mnijenje na granama nižim od onog u vrijeme socijalizma, kad je moralo više da se pazi na jezik i na takozvano pero, ali kad se o važnim pitanjima itekako razmišljalo, pa krišom, ali strastveno i razgovaralo; poneki odvažni pojedinac bi se i javno oglasio, jezikom doduše ezopovskim, ali se ipak oglasio. Ja, kako rekoh, radije kod kuće slušam glazbu i sviram nego što čitam novine i gledam televiziju, ali što sam propustio? Ipak, pročitao sam pjesmu akademikaBećkovićaposvećenu samostalnoj Crnoj Gori, to nije nikako odjeknulo, i dobro je što nije.

 

Imamo li danas stanje obamrle javnosti, neke vrste moralne pustoši ili ne?

 

Da. Mi smo vrsta kojoj je s državnog vrha, oduševljenog kapitalizmom, službeno poručeno, dopušteno i preporučeno »spasavaj se tko može«. Intelektualci, kakvi su da su, mahom šute jer i nemaju više nikakvu ideologiju. Mi nemamo Milovana Đilasa, koji je možda ekstreman dok je mladi član partije i partizan, ali koji je strastven i kasnije, kad mu postanu važni sloboda pojedinca i ravnopravnost, vrijednosti koje su po njemu u poslijeratnim godinama bile iznevjerene. I cijenu svog razvoja i svoje dosljednosti plaćao je, tako što ga je zatvorilo kraljevo pravosuđe, mislim na tri godine; Titovo triput duže. Danas je intelektualcima ostao samo nacionalizam. Dimitrije Tucovićje smatrao da Kosovo pripada Albancima: »Izvršen je pokušaj ubistva nad celom jednom nacijom.«Iako to nije prijalo ondašnjoj vlasteli pa ni publici, govorio je o zločinačkom djelu (našem, srpskom) »za koji se mora ispaštati.«Možda je i time zapečatio svoj izgon sa Slavije, a tko se od poznatih i uspješnih mislilaca usuđuje danas kazati nešto što mu neće donijeti ni odobravanje ni dobit?

  

 

Možda da čak malo pojednostavimo ovu našu priču. Poštuje li se danas starost, u smislu stečenog znanja, iskustva i rada?

 

Biti star nigdje nije neka ne znam kakva radost, ali biti star u Srbiji znači naći se na spisku rashodovanih stvari. Društvo bezobzirnog utilitarizma naravno da stare ljude doživljava kao balast, stari su gore nego ništa, jer ništa te ništa i ne košta, a starima morašdavati penzije, koje naravno da si skresao na gorku crkavicu, i ne šalješim tu bijedu uvijek i na vrijeme; s druge strane, ako ne uštinešnešto na ovim nepotrepštinama, na ovim primjercima koji unatočrđavim uvjetima žive sve duže i duže. Otkuda ćešnamaći novac za elitu, sportsku, znanstvenu i umjetničku, gdje ćešnaći novac za specijalne i nacionalne penzije, od čega ćešgraditi stanove za dobitnike novih i novih medalja? Sportaši su naša budućnost, naša dika, i naša reklama, njima ne smije faliti jedna medalja, jedan stan, oni pronose slavu (kakvu crnu slavu? mi smo neslavni, ja sam prvi neslavan), doklen umirovljeni čine od našeg društva društvo staraca, obrste sve što radno sposobno stanovništvo ipak čak i kod nas proizvede, daleko im lijepa kuća, starcima. U Kataniji sam video kako putnici GSP-a ustupaju mjesto starom gospodinu, pa kad je, sporo i oprezno, ustao sa stolice, napravili su sugrađani špalir oko njega. Da je majstor naglo ukočio, sinjor se ne bi mogao zateturati. Kod nas je država svoj nemar prema starima prenijela i na mlado pokoljenje, koje sjedi u tramvaju od prve do posljednje stanice, blenući u svoj tablet, isključeno iz okolice i ravnodušno prema gospodinu koji jošuvijek ima šav na svojim drap pantalonama.

 

Zvonko Sarić

 

CITATI

 

U SANU i u Francuskoj 7 ne vidim polemike o socijalnoj pravdi, o istini, o ravnopravnosti, o slobodi, ono što ja vidim kao njihovu zajedničku i vrhunsku vrednotu jesu nacija i kosovski mit.

 

Od pisaca jedino književnik Basara ukazuje svakodnevno na preterancije vlasti, ali njega mislim po službenoj dužnosti omalovažava na internetu četa ne znam da li dokonih građana, da li sitnih partijskih entuzijasta.

 

Zašto se o Tucoviću kod nas manje zna nego o Zoli? Zato što je držao stranu radnicima, a to je danas toliko demode i dosadno.

 

Biti star nigdje nije neka ne znam kakva radost, ali biti star u Srbiji znači naći se na spisku rashodovanih stvari.

 

Postoje različite političke stranke, ali sve one i svi njihovi članovi tih stranaka pripadaju suvremenom plemstvu, svoj poziv shvaćaju ne samo kao doživotan, nego i kao nasljedan.