Poludemokracija
O (ne)iskrenosti političara ispisane su mnogi redovi i potrošeno mnogo riječi. Također i o njihovoj (ne)vjerodostojnosti i (ne)odgovornosti. Naglasak je pri tome skoro uvijek na onom »ne«, a suprotno se čini izuzetkom. Koja je količina stresa kada vam se posao sastoji u tome da svakodnevno pratite što je koji političar rekao, ili poručio, napose kada ste novinar hrvatskog manjinskog tjednika u Srbiji – pokušajte zamisliti. Još jučer smo slušali poruke o unaprijeđivanju suradnje između Srbije i Hrvatske, a danas se već »puca iz svih oružja«. A umjesto budućnosti kojoj su, kako sami tvrde, »okrenuti«, na dnevnom redu političara u Srbiji je tumačenje povijesti, iako za to nisu stručni, a ni dobronamjerni. I naravno govori se o povijesti Hrvatske na najgori mogući način, dok se vlastita prošlost gleda kroz ružičaste naočale. Ističe se i govor mržnje spram pripadnika svojega naroda u susjednoj zemlji, dok se govor mržnje spram manjina u vlastitoj zemlji niti ne zamjećuje.
I tako se krećemo brzinom svjetlosti iz budućnosti u prošlost, i svi sve znaju, a sadašnjost nam ostaje nedokučiva i neobjašnjiva. Što nam se to događa i zašto nam se sve to događa? Politolog Ron Hague je ponudio dva tumačenja za stanje demokracije u postkomunističkim zemljama. Jedno je viđenje optimistično, a drugo pesimistično. Prema optimističnom stajalištu poludemokracija je tek prijelazna faza u hodu od autoritarne vladavine do pune demokracije, i od »kumovskog kapitalizma« k razvijenom i otvorenom gospodarstvu. Prema pesimističkom stajalištu, poludemokracija je stabilna metoda vladanja u siromašnim i neravnopravnim društvima nakon što otvorena diktatura postane neprihvatljivom. U ovakvim društvima »demokratski despoti« kontroliraju novac, radna mjesta, ugovore, mirovine, državne stanove, medije i sve ostale »nezavisne« institucije kako bi djelotvorno vladali. Moć je u rukama bogataša i ostalih velikaša koji iskorištavaju, ali u stanovitoj mjeri i štite siromašne, a što je najgore takva poludemokracija je sasvim dovoljna međunarodnim organizacijama poput MMF-a i Svjetske banke, te se takvo stanje nastavlja i dalje održavati. I nema prelaska u stabilnu demokraciju i razvijeno gospodarstvo.
Koje vam je stajalište bliže?
J. D.
