Uz Katoličko divojačko društvo, Bunjevačko momačko kolo ima najveće zasluge za održavanje i opstojanje Dužijance u razdoblju od 1911. do sredine 1940-ih

 

Dio programa ovogodišnje Dužijance u Subotici podsjetio nas je ili upoznao s radom Bunjevačkog momačkog kola, organizacije koja je djelovala u tom gradu između dvaju svjetskih ratova dajući doprinos i održavanju spomenute žetvene svečanosti. Izložba S Božjom pomoći na temu Bunjevačko momačko kolo i Dužijanca još uvijek je aktualna i može se pogledati do 16. kolovoza u Suvenirnici Gradske kuće, a tribina na istu temu održana je u nedjelju u Katoličkom krugu, također u organizaciji UBH Dužijanca i Katoličkog društva Ivan Antunović. 

Na tribini su govorili msgr. katedralni župnik Stjepan Beretić, povjesničar i ravnatelj Povijesnog arhiva Subotica Stevan Mačković i povjesničar umjetnosti Branimir Kopilović. 

 

Prosvjetno-odgojna organizacija

Bunjevačko momačko kolo bila je katolička prosvjetno-odgojna i zabavna organizacija mladeži. Osnovana je 1920. godine, a nastala je na tragu sličnih organizacija utemeljenih diljem svijeta. Prvo veliko katoličko momačko društvo osnovano je 1846. u Njemačkoj. 

»Bunjevačko momačko društvo je svoju prvu sjednicu održalo 24. listopada 1920. godine u velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici. Na čelo kola su izabrani Ive Prćić i Marko Peić Tukuljac. Za osnutak Bunjevačkog momačkog kola najviše je zaslužan Grgo Vukov i svećenik Ilija Kujundžić. Pravila Društva ističu da je svrha Bunjevačkog momačkog kola: izobrazba muške mladeži u religioznom i domoljubnom duhu; nastojanje oko prosvjetnog i privrednog odgoja svojih članova; organiziranje pristojnih zabava, predavanja, osnivanje knjižnice u pojedinim podružnicama«, naveo je u svojem izlaganju msgr. Stjepan Beretić. 

Osim gradske središnjice Društva, postojale su i podružnice: u župi sv. Jurja koja je vremenom postala nositelj svih aktivnosti Društva, te u župi sv. Roka i kratkotrajno u Žedniku. 

 

Igranke i prela

Bunjevačko momačko kolo je organiziralo i različite zabave, obilježavane su poklade, održavana kola (igranke) i prela, izvođene amaterske kazališne predstave, a povremeno su organizirane i duhovne vježbe, kao i predavanja namijenjena članovima. Svoje prvo prelo organizirali su 1928. godine. 

»Prela ne bi bilo da ga predsjednik i blagajnik kola nisu novčano poduprli. Deseto je Momačko prelo bilo 1938. godine u koncertnoj dvorani Gradskog kazališta. Momačka prela su uvijek bila među najuspješnijima. Uvijek je bio dobar odaziv članstva i gostiju«, naveo je msgr. Beretić dodavši kako je prelo BMK-a održano i poslijeratne 1946. godine.

 

Katolički pokret u Bačkoj

Bunjevačko momačko kolo bilo je važan oslonac za širenje katoličkog pokreta u Bačkoj pod izravnim vodstvom crkvenih prvaka iz redova bunjevačkih Hrvata. 

»Subotičkoj biskupiji i plemenitoj bunjevačkoj grani hrvatskoga naroda između Dunava i Tise večeras možemo poželjeti, da nam mladići i djevojke budu rječiti svojom dobrotom, radom, kulturom, stručnošću. Ta rječitost nikada nije jasnija, nego kad je vođena Božjim svjetlom. Zato je Bunjevačko momačko kolo imalo duhovnika, zajedničke svete Pričesti, zato je svim srcem slavilo dužijancu. Momci su bili nošeni Mladim suncem s visine. Bez toga sunca, kako je ono napisao Lajčo Stipić, 'momak Bunjevac-Hrvat ne može biti'«, zaključio je Beretić. 

 

 

Povijesni kontekst

O povijesnom kontekstu u kojem je Bunjevačko momačko kolo, kao prije svega vjerska ali i hrvatska udruga, djelovalo, govorio je povjesničar i ravnatelj Povijesnog arhiva Subotica Stevan Mačković.

Bunjevačko momačko kolo bilo je jedna od nekoliko hrvatskih udruga koje su djelovale u međuratnom razdoblju u Subotici, uz Pučku kasinu, Hrvatski prosvjetni dom, Katoličko divojačko društvo, Hrvatsko pjevačko društvo Neven... Nisu imali preveliko članstvo, taj je broj varirao od oko 100 do 200 članova u različitim razdobljima. Usporedbe radi, Katoličko divojačko društvo je po brojnosti bilo veće, imalo je između 500 i 600 članica.

U to je vrijeme broj pripadnika bunjevačko-hrvatske zajednice u Subotici bio znatno veći, a i tada su postojali prijepori oko tzv. bunjevačkog pitanja.

»Društvo je osnovano 1920., u godini kada je Trianonskim ugovorom određena buduća sudbina ovog područja, pa tako i Subotice. Bunjevci su time prešli iz mađarskog imperija u južnoslavenski, odnosno srpski. U to je vrijeme u Subotici živio rekordno zabilježeni broj Bunjevaca; na popisu iz 1919. bilo ih je 65.135. Također, u to su vrijeme salaši nosili polovicu ukupnog broja pučanstva, a ogromna većina, negdje oko 80 posto stanovništva bavilo se zemljoradnjom«, kaže Stevan Mačković. 

Politička događanja, djelovanje centralističkih i federalističkih struja, odrazila su se i u bunjevačkoj zajednici. 

»Jedan, veći dio njih, bio je okrenut prema Zagrebu, a drugi prema Beogradu. Pošto je Bunjevačko momačko kolo bilo jasno hrvatski opredijeljena udruga, na što ukazuje i službeni jezik u njihovom Statutu, ona nije imala potporu režima u međuratnom razdoblju Kraljevine. To nije bitno utjecalo na njihov rad, ali nije bilo ni zanemarljivo«, kaže Mačković zaključujući kako je vjerski predznak bio je presudan za ukidanje BMK-a nakon Drugog svjetskog rata.

 

Vizualno podsjećanje

Izložba S Božjom pomoći i prateća tribina u svom prošlogodišnjem izdanju bili su posvećeni Katoličkom divojačkom društvu, a ove godine Bunjevačkom momačkom kolu. 

»Na ovaj način pokušali smo prikazati ova dva društva koja imaju najveće zasluge za održavanje i opstojanje Dužijance u razdoblju od 1911. do sredine 1940-ih«, kazao je povjesničar umjetnosti Branimir Kopilović. »To je ujedno, kronološki gledano, prva faza proslave Dužijance. U godinama pred nama bit će potrebno izložbeno obraditi Dužijancu 1968. jer nam se bliži 50. godišnjica te prve gradske manifestacije, kao i sve ostale Dužijance, od 1970-ih do danas. Ove godišnje izložbe su jedan manji doprinos valorizaciji prošlosti Dužijance, njeno potpunije sagledavanje može se omogućiti samo putem eventualnih znanstvenih radova od povjesničara, sociologa, teologa i etnologa. Treba naglasiti kako su ove izložbe prije svega namijenjene široj javnosti i da one služe kao jedan vizualni 'podsjetnik' o tome kako je proslava Dužijance nekada izgledala, tko ju je organizirao i na koji način«.

D. B. P.