Dobro je znano da mudar čovjek uči i od glupog i od pametnog: od prvog kakav ne treba biti, a od drugog kakav treba. Na svu sreću, život nam svakodnevno pruža čitavu šumu i jednoga i drugoga, a na nama je da beremo plodove koji nam se dopadaju, pa im se kasnije radujemo ili zbog istih žalimo. Podignemo li ljestvicu s individualnog na kolektivno, gradove ili države recimo, stvar će opet biti ista: uči se i od glupih i od pametnih. Za današnju priču uzet ćemo dva primjera, a na svakom ponaosob je da iz nje izvuče zaključak.
Kao što je poznato, otužnu trakavicu o višejezičnim natpisima na subotičkom željezničkom kolodvoru započeo je nitko drugi do predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, selektivno 4. listopada primjećujući da nedostaje jedan i svjesno prešućujući drugi. Podređeni iz dvorske svite, na čelu s ministrom građevinarstva, prometa i infrastrukture Goranom Vesićem i gradonačelnikom Subotice Stevanom Bakićem, na to su promptno salutirali i prihvatili naredbu da uočena »greška« bude ispravljena odmah, a najkasnije za desetak dana. Rok za to, naravno, već je odavno prošao; majstori se valjda još uvijek znoje da svaku srpsku riječ ispravno napišu (i) na mađarskom, vlakovi kao i do sada rijetko svraćaju u Suboticu ili iz nje odlaze, a priča o višejezičnim natpisima na subotičkom željezničkom kolodvoru – baš poput nekoć parnih lokomotiva – polako se zahuktava. U nju su se, eto, odnedavno uključila i nacionalna vijeća, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, pa na koncu i Radio Slobodna Europa da je za svoje slušatelje rasvijetli i eventualno pogura s mrtve točke. Čeka se još samo da oživi slovo na papiru Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma, pa da se razluči tko je na kolodvoru na pravom a tko na krivom kolosijeku.
I dok se kod nas oko ovoga pitanja polako diže para, Beč – dugogodišnji neprikosnoveni nositelj titule najboljeg grada za život na svijetu – živi svoj uobičajeni život i svakodnevno gleda kako da ga svojim stanovnicima poboljša. Iako u ovom gotovo dvomilijunskom gradu živi skoro četvrtina stranaca, u Beču je, kao što je poznato, službeni jezik isključivo njemački. Pa ipak, na ulazu u jedan bilijar i snooker bar kao da je sažeta sva filozofija ovoga grada: iznad devet ruku različite boje i različitih oznaka piše »Everyone is welcome here« (Ovdje su svi dobrodošli). Iako je, dakle, u Beču službeni jezik njemački, engleski natpis poslužio je da predoči njegovu otvorenost i širinu koja se vidi i osjeća na svakom koraku. U pojedinim supermarketima, recimo, postoje zaposlenici čija je dužnost da osim pomoći oko tipkanja na blagajni za bezgotovinsko plaćanje pomognu ljudima koji ne znaju njemački, i to na jeziku kojim mušterija govori. Jer, kao što je logično pretpostvaiti, od oko pola milijuna stranaca koji žive u Beču puno njih radi i u supermarketima, javnom prijevozu, ugostiteljstvu, zdravstvu..., pa nije nikakvo iznenađenje da vam se ljubazna uposlenica obrati s, recimo, »mogu li Vam pomoći?«. Dobro, navedeni slučaj u koji se uvjerio i doljepotpisani, može se pripisati i slučaju, sreći ili nečem trećem, ali svakako ne ide u prilog ozbiljnoj, strogoj i rijetko kada uznemiravanoj knjižici pod naslovom Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma. Navedeni slučaj prije bi mogao poslužiti priči o poslovičnoj zapadnjačkoj pragmatičnosti s isključivim ciljem olakšavanja života i pružatelju i korisniku usluga. Ima toga, naravno, još, i to na malo višoj ljestvici u odnosu na »priču iz dućana«. U samom središtu Beča, na Stephansplatzu, postoji ljekarna, Graben se zove, na čijem ulazu uz nacionalne zastave i nazive jezika stoje i imena uposlenika koji tim jezicima govore, naravno u cilju olakšavanja komunikacije s mušterijama koje ne znaju njemački. Ili još viša razina, ona gradska: na mnogo mjesta na stanicama metroa postoje aparati za kupovinu voznih karata, a na tim aparatima, naravno, uz njemački se nalaze ispisane upute i na desetak drugih jezika ljudi koji kao stranci žive u ovom gradu. Te karte su, naravno, jedinstvene i vrijede i za tramvaj, autobus ili vlak jer riječ je o javnom gradskom prijevozu. A sigurno ni u crkvi st. Stephan nisu prvo čitali naš Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma da bi nakon toga u njenoj unutrašnjosti postavili čitav niz zastava s nazivima jezika na aparatu koji na izabranom jeziku nudi mogućnost gledanja i slušanja priče o njenoj povijesti i značajkama.
Da, to se zove učinkoviti pragmatizam koji za cilj ima pomoći onome kome je pomoć potrebna i ujedno sebe osloboditi nepotrebnih neugodnosti koje zabuna najčešće sa sobom nosi. I stoga, prije negoli se zaviri u famozni Zakon i prije negoli se majstorima da nalog što konačno da napišu, možda ne bi loše bilo razmisliti i o pragmatizmu. Mada, bio bih se spreman kladiti, čija će (riječ) na koncu biti posljednja.
Z. R.