Zagledani u budućnost
Već dulje vrijeme političari svih boja i orijentacija, napose u prigodnim govorima na međusobnim susretima nam poručuju – prepustimo povijest povjesničarima i »okrenimo se budućnosti«. Nikako mi nije jasno kako da se to okrenemo budućnosti. Da se okrenemo na lijevo, na desno, ili da se okrećemo oko vlastite ose, da se okrenemo naglavce što li? Ne proturječi li to onoj staroj »povijest je učiteljica života«. Žele li oni koju tu rečenicu uporno u različitim prigodama ponavljaju da ništa ne učimo i naučimo iz povijesti? Ili možda da je zaboravimo, jer je toliko mnogo boli i patnji donijela? Okrenimo se budućnosti i točka!
Ali čini se da, ma koliko uporno ponavljali tu rečenicu, ta prošlost nas sputava i vraća stalno na početak onoga što ne želimo spominjati – na ratne devedesete. Vraća se kao bumerang iznova, ne dopuštajući nam da se napokon »okrenemo« ka toj, valjda, svjetlijoj budućnosti. Mi, pripadnici današnje srednje i starije generacije, rođeni u vrijeme realsocijalizma naslušali smo se priča o »svjetlijoj budućnosti«. Ali ta svjetlija budućnost nije došla. Došao je rat, ekonomska propast i poslije svega tranzicija bez kraja i konca. I sad što? Kojoj to budućnosti da se okrenemo? Tamnoj, svijetloj, svjetlijoj? Budućnosti bez posla, ili s nesigurnim i slabo plaćenim poslom tu gdje smo rođeni, budućnosti u nekoj drugoj zemlji daleko od doma s nešto bolje plaćenim poslom.
A uostalom svi mudraci ovoga svijeta nam govore da trebamo živjeti u sadašnjosti, niti u prošlosti niti u budućnosti. Ali čini se da političarima ta neka imaginarna budućnost jeste utočište za sve njihove greške iz prošlosti, koje je najbolje zaboraviti i izgovor za lošu sadašnjost za koju nemaju rješenja. Zato poručuju »okrenimo se budućnosti«.
A da nisu niti političari iz EU drugačiji govori nam i vijest objavljena nakon otvaranja poglavlja 23 i 24 u Bruxellesu: »Mi već poduzimamo mjere za podršku pripadnicima hrvatske manjine, u skladu s Deklaracijom koju sam potpisao nedavno s predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar – Kitarović«, rekao je srpski tehnički premijer Aleksandar Vučić na zajedničkoj konferenciji za tisak s Miroslavom Lajčakom i Johanesom Hahnom, odgovarajući na pitanje novinara hrvatskog Večernjeg lista misli li da Srbija treba mijenjati zakon o univerzalnoj jurisdikciji«. Kakva je neposredna veza, osim što su to oba uvjeta Hrvatske, između manjinskih prava i univerzalne jursidikcije nije mi baš jasno. Ali zato je tu Hahn koji je rekao da Hrvatska i Srbija zapravo imaju slična pravna rješenja, ali različite stavove o tome i ponudio je univerzalno rješenje, objašnjavajući da »zato i postoji 'Berlinski proces pomirenja, suočavanja s prošlošću, ali i gledanja u budućnost'«, poručio je svima. Dakle čini se, ne preostaje nam ništa drugo do li gledanja u budućnost ili gledanja u zvijezde možda. Samo da tako zagledani u zvijezde ne upadnemo u jendek ili zamke loše prošlosti.
J. D.
