Intervju

Dr. sc. Marin Sopta, predsjednik programsko-organizacijskog odbora II. Hrvatskog iseljeničkog kongresa

 

Prestanimo kukati!

Sebi dajem moralno pravo da poručim hrvatskim iseljenicima dosta je vaših plakanja. Nemojte mi dolaziti iz Sydneya, Toronta, Melburna i govriti mi da u Hrvatskoj ne valja ovo, ne valja ono. Mi znamo što u Hrvatskoj ne valja, nego dajte svoj doprinos boljitku.

 

 

Razgovor vodila: Jasminka Dulić 

 

»Bez strasti Marina Sopte, njegove vjere i ljubavi i odanosti Hrvatskoj ne bi bilo ovoga Kongresa kojemu je glavni cilj ponovno uspostavljanje kvalitetnih veza između iseljene i domovinske Hrvatske«, ističe tajnica Programsko-organizacijskog odbora Drugog hrvatskog iseljeničkog kongresa Tanja Trošelj – Miočević. »On izgara i ta strast je i mene pokrenula i dala inspiraciju da i ja dam sve od sebe«, kaže tajnica i dodaje kako dr. sc. Sopta radi cijeli život na povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske i da su samo zahvaljujući toj strasti uspjeli pokrenuti i brojne druge ljude, a zatim i institucije poput Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Hrvatske matice iseljenika, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Instituta za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Društva hrvatskih književnika i brojnih drugih da se uključe u organizaciju i održavanje Kongresa. 

U današnje vrijeme kada se institucije pokazuju prilično trome i umrtvljene »bez strasti nema ničega i nikada i to je ono što gospodin Marin nosi i to je ključ uspjeha«, kaže Trošelj – Miočević.

Kongres koji je održan početkom srpnja u Šibeniku bio je prigoda da s idejnim tvorcem i pokretačem  Hrvatskog iseljeničkog kongresa dr. sc. Marinom Soptom razgovaramo o temama kojima se Kongres bavio i ciljevima koji se žele postići.

 

HR: Prvi hrvatski iseljenički kongres održan je u Zagrebu prije dvije godine i tada su članovi Programsko-organizacijskog odbora odlučili da se drugi kongres održi ove godine u Šibeniku. Zbog čega baš u Šibeniku?

 

Prvo, zbog mog osobnog prijateljstva s gospodinom Franjom Bilićem i kasnije njegovim sinom, jer imali smo namjere možda ići u Opatiju. Ali kada smo imali prvi sastanak s gradonačelnikom Šibenika dr. Željkom Burićem, bili smo veoma impresionirani i oduševljeni njegovim stilom i načinom i kako je prihvatio tu ideju. Mi smo htjeli dati i svoj obol i doprinos proslavljanju 950-te godišnjice Grada Šibenika i mislim da smo to i učinili. Među ostalim, Kongres je donio1.500 noćenja Gradu Šibeniku i mislim da je i to jedan vid iseljeničkog kongresnog turizma. Što se tiče organizacijskih muka i problema, mislim da je tajnica Kongresa uradila najviše, a ja sam sudjelovao u konceptu samoga programa.

 

HR: Jesu li se ostvarili ciljevi koji su postavljeni na prvom Kongresu?

 

Mi smo veoma razočarani u kontekstu da u posljednje dvije godine od prvoga kongresa, koji je održan 2014. godine u Zagrebu, do danas mi nismo napravili nekakvih pomaka, ne mislim na nas u organizacijskom odboru već u državnoj politici Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine. Donijeli smo Rezoluciju na prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu koja je po mom mišljenju bila veoma razumna, koja je bila bazirana na argumentima, a iznad svega bila je bazirana na hrvatskim nacionalnim interesima u kontekstu kako poboljšati suradnju između iseljene Hrvatske i domovine, kako je podignuti na jednu veću i kvalitetniju razinu. U toj rezoluciji, među ostalim, mi smo tražili i zahtijevali ponovnu uspostavu ministarstva za iseljeništvo, također tražili smo i predlagali osnivanje i izgradnju hrvatskog iseljeničkog muzeja. Smatram da taj muzej nema potrebe biti u Zagrebu. Mislim da može biti u Rijeci, koja je bila luka iz koje je najviše hrvatskih iseljenika otplovilo u novi svijet ili čak Korčula, ili Split. 

 

HR: Kako ste uspjeli organizirati jedan ovako veliki kongres s preko 200 sudionika iz 11 zemalja?

 

Hrvatski iseljenici kroz naše analize i istraživanja su ogorčeni, to je čak i blaga riječ, na većinu hrvatskih diplomata onih koji su zaduženi baviti se temom kulture i promocije kulture u svijetu i gospodarskim vezama. Mi smo u Rezoluciji predlagali da Ministarstvo vanjskih poslova i naša Vlada općenito daju ocjenu, da naprave analizu uspjeha rada ili nerada dotičnih osoba i niza drugih diplomata. Također smo predlagali i smatrali smo da postoji potreba za ozbiljnijim znanstvenim istraživanjima hrvatskog iseljeništva, jer smatramo i osobno sam uvjeren, i o tome sam i dosta pisao, da je u modernoj povijesti Hrvatske tema hrvatskih iseljenika najneistraženija tema. I zato smo predlagali da Hrvatske studije Sveučilišta u Zagrebu budu centar koji će povezivati katedre za hrvatski jezik i kulturu koje postoje u svijetu – ona na Macquire University u Sydneyu i druga na University Waterloo i u Torontu u Kanadi. Također, mislili smo da bismo kroz primjere ovih centara za kulturu i promociju hrvatskog jezika i kulture trebali uz pomoć države i suradnju s hrvatskim iseljenicima tako nešto otvoriti u Chicagu, u Čileu, Buenos Airesu gdje postoje hrvatske zajednice. I mogli bismo spomenuti još desetak točaka, ali nepobitna je činjenica da je naša Rezolucija potpuno ignorirana. 

 

HR: Kome ste sve uputili Rezoluciju?

 

Uputili smo je na sve lokalne, županijske i državne vlasti i kroz sredstva informiranja. I nikakav odgovor. Čak nitko nije niti zabilježio. Tako da mi smatramo i doživljavamo ovaj drugi hrvatski iseljenički kongres kao jedan kontinuitet prvog koji je u biti analiza činjeničnog stanja iseljene i domovinske Hrvatske i svih onih tema o kojima smo govorili prije. Samo smo ovoga puta imali intelektualno jaču ekipu i imali smo veći broj ljudi. Ukupno je registrirano preko 250 ljudi, što predavača što gostiju. Veoma sam, bez lažne skromnosti, ponosan kao predsjednik programsko- organizacijskog odbora s članovima odbora s kojima sam radio i koji su napravili jedan veliki trud i davali svoje vrijeme i odricanje. Moram reći kako sam ja veoma teška osoba i ne volim hvaliti, volim kritizirati, davati primjedbe, ali znam kada je nešto dobro. Veoma sam zahvalan i koristim prigodu za vaše čitatelje zahvaliti se vašoj redakciji i Vama osobno i svim drugim pripadnicima sedme sile što ste došli u velikom broju i prenijeli izvješća o ovome kongresu.

 

HR: Pa ipak, često iseljenici pa i hrvatske manjine u susjednim zemljama ocjenjuju da nemaju dovoljno pristupa i zastupljenosti u hrvatskim medijima.

 

Mi smo smatrali u toj Rezoluciji i predlagali smo da tema medija bude prisutna, jer želimo da se piše u hrvatskim medijima o iseljenicima kao i o bilo kojoj drugoj temi. Da se ne piše o njima s predrasudama i negativno ili kao o strancima. Međutim, ne želimo stalno »plakati« i ovaj kongres nije da plačemo i da se žalimo nego je kongres da se vodi rasprava na visokoj znanstvenoj razini, da se upotrebljavaju argumenti, iskustva i primjeri. A s druge strane, sebi dajem moralno pravo da poručim hrvatskim iseljenicima: dosta je vaših plakanja! Nemojte mi dolaziti iz Sydneya, Toronta, Melburna i govriti mi da u Hrvatskoj ne valja ovo, ne valja ono. Mi znamo što u Hrvatskoj ne valja nego dajte svoj doprinos. Svakako su hrvatski iseljenici dali veliki doprinos, ali to polako nestaje. Možemo pogledati na primjeru Izraela, kojeg ja obožavam u kontekstu njihovih odnosa prema svojoj dijaspori. Prema tome, moja poruka kao bivšeg hrvatskog političkog migranta, hrvatskog iseljenika je: prestanite kukati! Ako ne želite davati svoj doprinos, i to je uredu. Ali mi tražimo konkretne rezultate i u tom kontekstu možemo raditi.

 

HR: Tko je podržao Kongres?

 

Želim se javno zahvaliti predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar – Kitarović  na njezinom pokroviteljstvu i gradonačelniku Grada Šibenika dr. Željku Buriću. Bez njihove pomoći i svih institucija u Gradu Šibeniku ne bismo uspjeli. Svakako, da nije bilo donacija hrvatskih iseljenika ovo bi bilo nemoguće organizirati. Novoimenovani predstojnik Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas nam je donirao u ime Ureda 15.000 kuna i mi smo mu veoma zahvalni. To je hrvatski branitelj i gospodin koji je u procesu privatizacije ostao čist. Ali ono što je najvažnije, i u njegovom govoru ste mogli čuti, da je to čovjek koji je pun energije i koji govori konkretno – idemo vrlo konkretno raditi i izgrađivati bolju Hrvatsku. I ono što je predsjednik dr. Tuđman rekao o nama građanima RH svih nacionalnosti i različitih boja kože, vjernika ili ne, ovisi kakva će biti Hrvatska i na nama je da to radimo, ne zbog nas već radi naše djece i unučadi, da izgradimo Hrvatsku da  bude jedna moderna dobro organizirana demokratska zemlja. 

HR:  Osim znanstveno-istraživačkog na Kongresu je bio zastupljen i gospodarski segment. 

 

Osobno sam bio impresioniran gospodarskim forumom koji je vodio Mihovil Prpić, čovjek koji je rođen u Vancouveru, koji se školovao na jednom od najboljih kanadskih sveučilišta, i koji se vratio u Hrvatsku. On nije povratnik, on je došao u zemlju svojih roditelja. Također, uz njega tu je bio don Markušić, poznati odvjetnik koji je s pet-šest godina otišao u Australiju pa se vratio nazad. Tu je bio Stipe Hrkač, tu je bio Milan Račić koji je rođen u BiH, ali je kao dijete otišao u SAD. Tu su bile i dvije šarmatne dame: gospođa Čorak poslovna žena iz Australije i kao i mlada odvjetnica Marijana Babić koja je završila magisterij u Hamburgu i po mom mišljenju ne želeći nikoga podcjenjivati meni je zvijezda bio mladi odvjetnik Marko Ramljak koji je izvanredan poznavatelj europskih zakona i prava i bilo mi je uživanje slušati njihov razgovor koji je bio organiziran u jednome normalnom žargonu, gdje nije bilo grčeva, niti skrivenih namjera, niti diplomacije. To je ona kultura ove druge generacije i to je ono što je i  ravnatelj hrvatske inozemne pastve vlč. Tomislav Markić rekao – oni obogaćuju Hrvatsku u svim segmentima, ne samo financijskim.