Kolumne

»Ako je čovjek bio te sreće i živio u Parizu kao mlad, onda bilo kuda krenuo, u tijeku života on će biti s njim, jer Pariz je pokretni praznik«, rečenica je iz knjige Ernesta Hemingwaya u kojoj opisuje Pariz dvadesetih godina XX. stoljeća. U to vrijeme Pariz je bio centar intelektualne elite te epohe. Ta elita nije imala u vidu ulogu koju će ubrzo u susjedstvu odigrati lumpenproletarijat u vrijeme velike ekonomske krize, dovodeći na vlast Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju, koja neće ostati upamćena kao socijalistička, nego kao Nacistička stranka, ekstremno desno orijentirana.

Pariz, grad svjetlosti, umjetnosti, kulture, sa svojim slavnim palačama, krasnim parkovima, čuvenom kuhinjom i vinima, tih je godina bio savršena romantična destinacija, ali književnica Gertrude Stein, koja je davala savjete Hemingwayu da kupuje slike, umjesto odijela, rekla je u jednom salonu gdje su se okupljali umjetnici: »Svi ste vi izgubljena generacija«. Hemingway tu rečenicu citira u uvodu svog romana A sunce izlazi. 

Ta odrednica Steinove tada se odnosila na malenu skupinu intelektualaca, a danas imamo situaciju da se ta konstatacija o izgubljenoj generaciji odnosi na veliki broj ljudi, od početka globalne recesije, kojima mali broj bogatih i slavnih maše pred nosom svojim milijardama. Pred nosom onih, za koje Gay Standing tvrdi da je klasa u nastajanju – prekarijat, klasa ljudi s nesigurnim radnim statusom, koji su predmet eksploatacije. 

Pariz odavno više nije intelektualno središte, sada je tek centar EU biznisa nogometa, poprište krvavog terorizma, štrajkova i marševa protiv reforme vlade Francoisa Hollandea, koja se stjecajem povijesnih okolnosti zove upravo – socijalistička, a prosvjeduje se zbog novog Zakona o radu kojim su predviđene veće slobode za poslodavce u pogledu utvrđivanja radnog vremena i otpuštanja radnika kao »tehnološkog viška.« 

Uzburkano, nema što – kad bismo se šalili. Na takvoj Pariškoj svjetskoj sceni pojavili su se pred medijima u sjaju i bogatstvu početkom ovoga tjedna i političari na 3. Summitu Berlinskog procesa. Odjeknula je vijest u srbijanskim medijima službene potvrde da je i Hrvatska dala suglanost na otvorenje poglavlja 23 i 24 u pregovorima Srbije o članstvu u EU, što jest dobro glede profesionalnosti medija, ali je ta vijest bila u zapećku hrvatskih medija, što nije dobro. Valjda mediji u hrvatskoj imaju preča posla, poput teme hoće li trenutačni politički kaos u državi ipak imati konstruktivan ishod. 

Na rubu medijskih vijesti o susretu u Parizu izostale su crtice o fokusu tog skupa, a to je famozni biznis forum i tra-la-la o mogućnosti pospješivanja suradnje među zemljama regije. Prekarijat nitko nije spominjao, niti ljude koji žele živjeti dostojanstveno, a ne preživljavati.

Ako ne vidite da vam politički zastupnici nude bilo kakvo smisleno rješenje za vaše manje plaće, mirovine, rješavanje kredita, i ako ne navijate za smanjivanje izdataka države za zdravstvo, školstvo, socijalu, vrtiće i javne toalete, sigurno nećete navijati za klasu bogatuna koji su zaštićeni, a koji su financijski sponzori vlasti. Guy Standing ne reklamira prekarijat, nego upozorava o novoj opasnoj klasi u nastajanju, koji mogu poslušati zavodljiv glas neofašitsta, ekstremnih desničara. I zbog toga, razmislimo što nas čini slobodnim, a što tek pakiranjem salveta? 

Z. S.